Na novinarski upit voditeljice Jelene Mikovčić o intenziviranju dijaloga između Beograda i Washingtona te uključivanja SAD-a u taj proces, Picula je komentirao: Ostaje otvoreno pitanje je li ovaj sporazum doista neki zamah dijalogu koji je zamro već godinama ili će to biti zapamćeno kao nekakva vrsta susreta na sporednom kolosijeku. Svaka je strana potpisala svoju vrstu sporazuma i ovdje nije riječ o dokumentu koji na jednak način usmjerava potpisnike prema istom cilju. Predsjednik Trump je potpisao tek izjavu kojom on pozdravlja to potpisivanje.
Dodao je kako je susret otvorio neka očekivana pitanja te kako je EU znala unaprijed za ekonomsku stranu dogovaranja. Rekao je kako je susret donio i neke neočekivane stvari poput premještanja veleposlanstva Srbije u Jeruzalem, spominjanja nepoćudnih telekomunikacijskih sustava te diverzifikacije nabave energenata.
Predsjednici Vučić i Hoti, ovdje su bili „sporedni igrači”. Donald Trump je ovaj susret organizirao u svrhu svoje predizborne kampanje, igrajući na vanjskopolitičku kartu, rekao je Picula te dodao: Činjenica jest da ovaj papir ne može u bitnome dovesti do onoga zbog čega postoji jedan drugi proces, a to je briselski proces između Beograda i Prištine, no on bi ipak mogao na neki način ostati upamćen kao pokušaj Sjedinjenih Američkih Država da se vrate u tok u kojem se od njih također očekuje određena uloga.
Što se tiče mnijenja u Bruxellesu vezanih za rezolutne izjave predsjednika Vučića, Picula je kazao: Ako je točna Vučićeva tvrdnja da je u Bijeloj kući, kako kaže, brutalno i konačno odbacio mogućnost srpskog priznanja Kosova te da sve staje na određenoj ekonomskoj normalizaciji odnosa, tada on mora računati da će i maksimum odnosa Beograda i Bruxellesa biti ekonomska suradnja, a ne članstvo Srbije u Europskoj uniji. Europska unija kad govori o sveobuhvatnom pravcu pravno obvezujućeg sporazuma, ona ga ne vezuje. Naravno, imperativ srpskog priznanja Kosova naprosto vodi završetku procesa koji je počeo 2013. godine i za Srbiju i za Kosovo te po razumijevanju protagonista vodi članstvu u Europskoj uniji. Srbija je otvorila polovicu poglavlja pregovora potrebnih za pristupanje Europskoj uniji, Kosovo još nije počelo pregovore, međutim za obje države je članstvo u EU pravi imperativ unutarnje i vanjske politike. Pod tim se doista lako može pretpostaviti da nitko ne očekuje čudo od ponedjeljka do petka te da Srbija prizna Kosovo, što na kraju nije učinilo ni pet država članica EU-a, no nakon ekonomske normalizacije svaki bi korak bio tome bliže.
Što se tiče nedavne posjete srpskog predsjednika američkom, Picula je analizirao: Za razliku od briselskih razgovora koji su nastavljeni prošli ponedjeljak i bili kratki, ali po prvi puta donijeli usuglašene zaključke, washingtonski razgovori će biti upamćeni mnogo više po kuriozitetima nego po političkom sadržaju koji bi determinirao završetak procesa koji još uvijek zovemo briselski proces, odnosno dijalog Beograda i Prištine.
Po zadnjim pokazateljima koji se vrlo uredno vode, Srbija primjerice ima najnižu razinu usklađenosti s vanjskom politikom Unije od svih zemalja koje kandidiraju za članstvo, prema zadnjima podacima to je otprilike 57%. Iz toga se može iščitati koliko je srpska vanjska politika ovoga trenutka heterogena jer mora zadovoljiti očekivanja te šalje signale u različitim pravcima koji su naravno između sebe divergentni. Svakako, teško je uskladiti vlastitu vanjsku politiku s onom jedne Kine, Rusije, s interesima i očekivanjima Unije. Prema tome, ovo je jedan stres-test za Srbiju, i vanjsku, ali i unutarnju politiku jer je očito da odnosi između velikih protagonista koji se križaju na Zapadnom Balkanu ovoga trenutka sve manje i manje ostavljaju prostor za jednu vrstu uspješnog manevriranja između njih. Ja ovoga trenutka očekujem da će Srbija po povratku predsjednika Vučića iz SAD-a morati dati svoj doprinos normalizaciji, ne samo odnosa s Prištinom, odnosno Kosovom, nego da će se u većoj mjeri morati respektirati interese obnovljene politike proširenja Unije na zapadnom Balkanu stoga što u ovom trenutku Europskoj uniji doista ne trebaju problemi koji su uvijek prisutni u ovom još uvijek nestabilnom dijelu europskog kontinenta.
Naposljetku, Picula je kao stalni izvjestitelj za odnose s Crnom Gorom pažnju obratio i na parlamentarne izbore u toj zemlji. Zapadni Balkan se često pamti kao prostor na kojem su se događale doista često turbulentne pa i nasilne promjene koje su rezultirale problemima s kojima se, naravno, morala nositi i Europska unija. Možda je situacija na nekim dijelovima Balkana i predugo bila stabilna u onom smislu da nije dolazilo do nikakve tranzicije vlasti. Demokracija je poželjna, pa i prirodna, kao i zamjena jedne vlade drugom nakon demokratskih izbora. U Crnoj Gori se tako nešto nije dogodilo od uspostave višestranačkog političkog sustava, što je onda i aktere u Crnoj Gori te partnere u Bruxellesu ostavilo u jednoj vrsti iščekivanja nadolazećih raspleta. Mislim da su građani Crne Gore visokim odazivom na izbore prije svega htjeli promijeniti unutrašnju političku sliku, a ne promijeniti vanjskopolitičku poziciju Crne Gore niti njenu orijentaciju koju je dosad ostvarila, kao što se time podrazumijeva članstvo u NATO-u i uspješni pregovori s Bruxellesom. Nadam se da će se tome prilagoditi ne samo vanjska, nego i unutrašnja politika Crne Gore koju očekujemo po formiranju nove vlade, zaključio je Tonino Picula.
