U nastavku donosimo intervju.
Koje posljedice za EU može imati jačanje desnice u Europskom parlamentu ako se ostvare predviđanja da će krajnje desne stranke nakon izbora u lipnju biti treća najveća grupacija nakon pučana i socijaldemokrata?
Budući da više od trećine čovječanstva ove godine izlazi na izbore u okolnostima koje davno nisu bile ovako dramatične, nudi se zaključak kako će 2024. biti ključna za daljnju dinamiku svih tekućih sukoba. Nažalost, veliki broj izbora, ne znači da je stanje demokracije u svijetu dobro. Dapače. Projeciranje rezultata lipanjskih izbora za Europski parlament nije realno bez uvažavanja činjenice kako većina nedavnih izbora u Europi potvrđuje višegodišnji trend; nezadovoljstvo tradicionalnim političkim strankama, s posljedičnim porastom apstinencije. Što se tiče EU, blok ima sve više problema sa populistima i radikalnim desničarima u vlastitim redovima (Mađarska, Slovačka, Nizozemska). Gdje smo danas možda najbolje ilustrira situacija u šest članica koje su i osnovale EEZ; radikalna desnica je na vlasti u Italiji, a pobjedila jedna izborima u Nizozemskoj, najjača su oporba u Njemačkoj i Francuskoj dok su u Luxembourgu i Belgiji u jasnom usponu. Neće biti jednostavno u Parlamentu zadržati primat stranaka koje baštine temeljne vrijednosti na kojima je izgrađena Europska unija: liberalnu demokraciju, vladavinu prava, poštivanje razlika te prava manjinskih i ugroženih društvenih skupina. Ono što će sigurno biti povod velikim sučeljavanjima su ključna pitanja klimatskih promjena, migracija, energetske i poljoprivredne politike, te odnos prema geostrateškim rivalima poput Rusije i Kine. Nema sumnje da će ekstremno desne stranke imati veći broj zastupnika koji će biti članovi odbora koji definiraju agende i utječu na politike. Dakle, za očekivati je manje konstruktivnosti kao i pokušaje da se neka danas zdravo za gotovo shvaćena prava reduciraju i uskrate. Rivalitet proeuropskih opcija umjesto poželjne suradnje mogao bi izazvati slabljenje EU institucija na korist geostrateških rivala Unije i daljnje jačanje neliberalnih pokreta.
Treba li reformirati sistem donošenja odluka u EU koji sada svakoj zemlji omogućava da uloži veto na neku odluku što se pokazalo veoma problematičnim kada je Mađarska odlučila blokirati slanje novog paketa pomoći Ukrajini?
Da, upravo su ekscesi Orbanovog režima, tijesno povezanog s Rusijom, pokazali potrebu za time. Za razliku od mnogih u Hrvatskoj koji ne razumiju kompleksnost globalnih, kao i odnosa u Europskoj uniji i zatvaraju oči pred strateškim i doslovno ratnim prijetnjama Uniji i njezinim članicama, već dugo zagovaram reformu sustava odlučivanja. No, treba biti svjestan kako je to dugoročan proces koji će imati mnogo protivnika, koji će koristiti razne poluinformacije, spinove i babaroge da taj poželjan proces pokušaju zaustaviti. Dakle, jasno je kako se to neće dogoditi preko noći, ali od nekud treba krenuti. Zato je moj prijedlog bio da se krene s politikom proširenja. Iako smatram kako za početak pregovora o članstvu i primanje novih članova u EU i dalje trebamo zadržati konsenzus među članicama i ratifikacije u nacionalnim parlamentima, za odobravanje otvaranja i zaključivanja pregovaračkih poglavlja bila bi dovoljno odlučivanje kvalificiranom većinom. To sam posebno istaknuo u mojem Izvješću o novoj strategiji proširenja Europske unije, koje je izglasano uz veliku podršku zastupnica i zastupnika na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta.
Hoće li po vašem mišljenju EU nastaviti još izdašnije financirati Ukrajinu ako SAD ozbiljno smanji svoju pomoć, osobito vojnu, toj zemlji?
Mislim da je hrabrost Ukrajinaca koju su pokazali borbom za život u slobodi najefikasnije oružje protiv ruskih invazora. Zalaganje za kontinuiranu podršku Ukrajini postaje medij preko kojeg se oblikuju odnosi ne samo prema despotskoj Putinovoj Rusiji nego i unutarnji odnosi unutar EU. Pored toga, Ukrajina aktivno brani jedan dio vanjskih granica EU jer je kandidatkinja s odobrenim početkom pregovora o punopravnom članstvu. Ukrajinski proračun za 2024. morat će izdvojiti gotovo 40 milijardi dolara - otprilike polovicu ukupnih troškova - za obranu, što će gotovo u cijelosti biti pokriveno oporezivanjem. To ostavlja pozamašan račun od nekih 40 milijardi dolara kako bi se osiguralo da ostatak državnog aparata - od transfera socijalnog osiguranja do zdravstvenog sustava - nastavi funkcionirati. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, Ukrajina će ove godine trebati najmanje 37 milijardi dolara vanjske potpore, od čega bi većina morala doći iz EU-a i SAD-a. Kao glavni pregovarač Rezolucije EP-a o ruskoj agresiji na Ukrajinu, koju sam s kolegama sastavio odmah po početku agresije, otvoreno sam se založio za snažnu pomoć EU Ukrajini u vidu oružja i vojne opreme, logističke potpore, kao i financijske pomoći. Vrlo jasno i banalno, Ukrajina je ono što trenutno stoji između mira i sigurnosti u EU i Putinove agresije na neku od naših članica, što bi moglo dovesti do eskalacije sukoba kojoj ne vidim ni izgledan ni optimističan kraj.
Imaju li EU države dovoljno snažnu vojnu industriju?
Godinama se kao zastupnik u Europskom parlamentu, posebno kao koordinator za vanjsku politiku Socijalista i demokrata, zalažem za stratešku autonomiju Europske unije. Taj koncept, u okviru postojećih organizacija, kao što je NATO, podrazumijeva puno više prostora da Europska unija sama odlučuje o smjeru svoje vanjske i obrambene politike, pa tako i ulaganja u vojnu industriju. Upravo je agresija Putinovog autokratskog režima na Ukrajinu pokazala slabosti EU vojne industrije, koja je više od dva desetljeća bilježila pad ulaganja i proizvodnog outputa. Konkretno, to je značilo da kad smo se kao EU obvezali slati pomoć u vojnoj opremi i municiji ukrajinskim obrambenim snagama, u jednom trenutku nismo doslovno mogli zadovoljiti potražnju čak ni za mecima za jurišno oružje. Ako me pitate kako je ojačati, odgovor nije nimalo jednostavan. Riječ je o iznimno kompleksnom sustavu koji uključuje kraće i dulje nabavne lance osnovnih industrijskih sirovina, proizvođače mašinerije, radnu snagu, brodogradilišta, tvornice vozila, informatičke tvrtke, proizvođače oružja i sve podizvođače svih tih dijelova sustava. Dakle, osnovni izazov s kojim se nakon ruskog napada na Ukrajinu suočila europska vojna industrija bio je dramatičan porast potražnje koji je trebao pokrenuti sve te dijelove sustava kako bi se ta potražnja zadovoljila. I tek tu dolazimo do političkog momenta koji smo gore već spomenuli. Ukoliko imate članice Unije koje blokiraju pakete pomoći, poput Orbana zbog interesa svojih sponzora, kako će i ta vojna industrija imati dovoljnu predvidivost da zadrži razine proizvodnje koji mogu podržati ukrajinske vojne napore, suočene s puno brojnijim protivnikom, koji ima golemi bazen resursa i ljudi?
Što bi za sigurnost Europske unije i budućnost NATO-a mogla značiti pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u?
Prije četiri godine nakon Bidenove pobjede važio je slogan “Amerika se vraća”, a danas na zamahu dobiva slogan “Trump se vraća”! Međutim, već se 2020. vratila Amerika koje je već itekako bila promjenjena. Rekao bih i prije Trumpove pobjede 2016. godine. Trump u mogućem drugom mandatu neće imati nikakvih kočnica, ali će imati iskustvo prvog mandata i spoznaju kako se efikasnije obračunavati s protivnicima. Kao notorni protivnik ideje EU i multilateralizma uopće, NATO skeptik, u partnerstvu s raznim autokratima, sklon trgovinskim ratovima sigurno će utjecati na procese transformacije europskih politika. Za razliku od njegovog prvog dolaska na vlast 2016. danas je EU u mnogo složenijim sigurnosnim prilikama izložena gospodarskim, energetskim, financijskim pritiscima. Da pojednostavim, jedan populist Fico u Slovačkoj neće puno utjecati na stratešku orijentaciju EU, ali jedan Trump u Bijeloj kući - itekako. Do sada sam u dva izvješća o odnosima EU i SAD-a, kao autor i izvjestitelj snažno naglašavao važnost transatlantske suradnje za budućnost globalnog mira, vladavinu prava i demokraciju. Ali strateška autonomija koju zagovaram upravo je korak prema budućnosti EU koja puno snažnije iskoračuje na međunarodnu scenu upravo u pitanjima globalne sigurnosti. Mogući povratak Trumpa na vlast u SAD-u mogao bi biti katalizator prema jednom takvom iskoraku. No, što bi on trebao uključivati? Prije svega suglasje članica EU o potrebi snažnije integracije obrambenih politika, koja bi omogućila zajednički odgovor na vanjske sigurnosne prijetnje. A to suglasje onda podrazumijeva i snažnije ulaganje u sve segmente obrane, u većem postotku BDP-a: od svih oblika stajaće profesionalne vojske i povećanje njezine brojnosti, preko svih oblika obrambene infrastrukture, kupovine opreme i oružja. Ukoliko bi Trump ostvario svoje prijetnje o rastakanju NATO, to bi značilo i nadomještanje američke vojne prisutnosti, ne samo u EU, nego svugdje gdje je prisustvo Zapada bilo jamstvo stabilnosti i očuvanja mira. Ukratko, s mogućim povratkom Trumpa u Bijelu kuću treba djelotvornije dokidati trostruku ovisnost EU; energetsku o Rusiji, proizvodno-tržišnu o Kini i sigurnosnu o SAD.
Je li izbor Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika ujedinio opoziciju i povećao još šanse za uspjeh na parlamentarnim izborima?
Cijeli je proces odabira novog glavnog državnog odvjetnika od početka manjkav do razine skandala, a tu u najvećoj mjeri mislim da kontinuirano izbjegavanje premijera Plenkovića da zatraži novu sigurnosnu provjeru kandidata Turudića. Upravo danas doznali smo i nove pojedinosti o Turudićevim lažima o tome kako se nije sastajao sa Zdravkom Mamićem. Doslovno iste večeri kad je upao u mjere nadzora nad Mamićem kad se s njim sastao, gostovao je na televiziji i u odgovoru na novinarsko pitanje o sastancima s bjeguncem u Međugorje lagao kako se odavno s njime nije ni vidio ni čuo. Prije toga, na saborskom je saslušanju na izravna pitanja zastupnice lagao o susretima s Mamićem, lagao je o čuvanju predmeta svojeg rođaka u ladici više od 200 dana. I sve to nije bilo dovoljno da premijer Plenković odustane od njega kao kandidata. Postavljaju se pitanja: što to od Turudića očekuje šef Vlade i HDZ-a da je spreman podnijeti ovoliku političku štetu, ili čime ga Turudić ili njemu bliski krugovi ucjenjuju? Bilo kako bilo, ovakav model vladanja u Hrvatskoj trebao bi se zaključiti čim prije. Svi glavni vanjskopolitički ciljevi Hrvatske su ostvareni, naravno ne samo zaslugom vladajućih, a sada više nema ni razloga za izvanrednim stanjem, kakvo je praktično vladalo 2020. godine u korona uvjetima i koje je HDZ-u pomoglo da dobije izbore. HDZ je prezreo u kroničnoj korupciji i bezobzirnosti. Naravno, oporba bi morala biti sposobna to kapitalizirati i poslati ga u dugotrajnu oporbu ili čak u političku povijest.
