IZVOR: Večernji list, Tomislav Krasnec
FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Dvije su teme. Jedna je američko priključivanje izraelskim udarima na Iran, a druga je NATO summit, pa krenimo od prvoga. Kako gledate na tu Trumpovu odluku da bombardira Iran? Je li to kraj priče, kako se on nada, ili je to početak nekog dužeg i većeg sukoba?
- Prije svega, mislim da je u ovom slučaju kalkulacija izraelskog premijera Netanyahua bila dobra - za njega, naravno. On je od početka napada Izraela na Iran očekivao ne samo političku i logističku podršku Donalda Trumpa, nego i aktivnu vojnu podršku. Premda u tom trenutku se to nije baš činilo da će se i dogoditi, s obzirom na neke vanjskopolitičke premise koje je Trump često puta isticao: da on ne želi započinjati nove ratove, nego privoditi kraju stare. Međutim, evo, nakon ovog vikenda vidimo potpuno novu kvalitetu u tom dijelu Azije. Trump se priključio ambicijama Netanyahua koji u osnovi ima dvije želje. On želi dovršiti dvije tranzicije. Prva i za njega najvažnija tranzicija je da se rekonfigurira kompletan odnos na Bliskom istoku i da "end game" bude neka vrsta političke i vojne dominacije njegovog Izraela u regiji. I on je spreman, zapravo, i maksimalno riskirati kako bi postigao taj učinak. I očito mu za sada to ide. Upravo prije svega zbog podrške koju dobiva iz Washingtona.
Drugo je, naravno, to što želi napraviti tranziciju samog Izraela. O tome se puno ne govori, ali tranzicija Izraela u smislu da je ta zemlja do sada bila funkcionirajuća demokracija, jedina takvog tipa na Bliskom istoku, međutim, zbog njegovih osobnih problema s izraelskim pravosuđem… A Izrael je poznat da svoje visoke dužnosnike zatvara, kad im se ustanovi krivica. Mislim da on svoju želju za političkim preživljavanjem maskira ambicijom, naravno, da osigura Izrael za jedan duži period. I pri tome mu mnoge stvari idu na ruku. Očito je da je u sukobu s Hamasom naprosto napravio Pirovu pobjedu, ali ga je slomio vojno. S Hezbollahom jednako tako. Ide mu na ruku i pad režima u Siriji. I tu je proširio zonu izraelskog utjecaja. I sad, naravno, najtvrđi orah je režim u Teheranu koji je, naprosto, i sam sebe cijelim nizom unutrašnjopolitičkih i vanjskopolitičkih poteza na neki način doveo na rub. Tako da je ova akcija, kojoj se priključio i Trump, naprosto dovela režim u Teheranu negdje do samog ruba. Rekao bih ovako u jednoj rečenici: to je moguće zato što se razina unutarnje represije u Iranu otprilike izjednačila s razinom vanjske agresije.
Koliko je realno da se dogodi pad režima u Iranu? I što bi uslijedilo nakon toga? Nešto pozitivno ili negativno?
- To je veliko pitanje. Zapravo, kao što sam rekao, "end game" može biti naprosto stvaranje nekog novog balansa moći, nekakvog odnosa koji odgovara prije svega novoj poziciji Izraela. On bi možda mogao sklopiti neke novitete u vidu novih Abrahamovih sporazuma, dakle ovih sporazuma pojedinih arapskih zemalja sa samim Izraelom. Ali, može se također dogoditi isto kao nakon što je Bush rekao na nosaču aviona, "Mission Accomplished", je li, nakon misije u Iraku - da se stvori jedna vrsta vakuuma u kojem se doista cijeli taj prostor i cijela ta regija može naći suočena s nekom novom hibridnom ili netipičnim oblikom vojno-političkog djelovanja. Padom režima raznoraznih, ili unutarnjih pritisaka u nekim režimima.
Prijeći ćemo na NATO-summit na kojem predsjednik Republike dolazi i predstavlja Hrvatsku, ali prije što prijeđemo na to: predsjednik Milanović je o Izraelu govorio vrlo kritičnim riječima. Rekao je da s tom državom ne bi trebalo imati posla, da je vodi zločinačka klika. Dakle, to je bilo prošli tjedan. Kako to komentirate?
- Predsjednik Republike ima pravo na svoje stavove. U ovom slučaju, smatram da je Benjamin Netanyahu doista prešao sve dvostruke pune linije. Kao što će vjerojatno to pokazati upravo danas i ovo izvješće koje je naručila Kaja Kallas, šefica europske diplomacije. Nakon Borrela dobivamo novo izvješće iz kojeg se vidi naprosto da Netanyahu izgladnjivanje stanovnika Gaze koristi kao ratnu strategiju, odnosno da ih slomi. Što u svakom slučaju i jest na granici genocidnog djelovanja. Po mojoj ocjeni, to je, dakle, političar koji ne preza ni od čega kako bi ostvario neke svoje, ali doista svoje ciljeve koje maskira, naravno, kao obranu Izraela. Prema tome, s ovom vladom Benjamina Netanyahua odnose treba reducirati na najnižu moguću mjeru, jer pokazat će se da on doista svojim postupanjem krši odredbe iz članka 2. Sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom. Po mom mišljenju, riječ je doista o jednoj situaciji u kojoj bi Europska unija trebala biti vrlo jasna, ali vjerojatno neće. Složio bih se s analitičarima koji tvrde da će ovaj vikend-napad na iranski režim zamagliti raspravu o tome koliko daleko treba ići u sankcioniranju Izraela.
Dobro. NATO-ov summit? Dakle, čini se da je taj cilj o 5% BDP-a izdvajanja za obranu usuglašen. Čak je i Španjolska složna s tom izjavom, koja će biti usvojena u srijedu, premda Španjolska ima interpretaciju da se to na nju ne odnosi. Opet, vidjeli smo i naš je predsjednik još prije mjesec dana rekao da ćemo mi podržati izjavu, ali nećemo taj cilj ispuniti. Dok iz Vlade govore da ćemo se potruditi ispuniti, da će gospodarski rast osigurati da mi to možemo. S kolikom ozbiljnošću ili predanošću mislite da Hrvatska kao država doživljava taj cilj od 5 posto? Onako kako je Milanović kazao, u stilu "ma pusti, dogovorit ćemo, pa nećemo ispuniti" ili s nekom većom dozom ozbiljnosti, kao što Amerikanci i mnogi Europljani očekuju da se ovaj put ozbiljno shvate ulaganja u obranu?
- Pa mislim da se ovaj summit NATO-a održava u posve drugačijim političkim i vojno-sigurnosnim okolnostima nego onaj prije godinu dana. U međuvremenu je, naravno, došao Donald Trump ponovo na čelo Sjedinjenih Američkih Država i to je u velikoj mjeri promijenilo i kvalitetu i dinamiku rasprave unutar samog NATO-a. Njegovo inzistiranje na višem postotku izdvajanja članica za obranu, premda je na početku dočekano s velikom rezervom, malo-pomalo je naprosto postalo "must". Odnosno, ogroman broj država članica se više-manje priklonilo toj izjavi. Ali veliko je pitanje - nije riječ samo o Španjolskoj ili Hrvatskoj - kako će to biti operativno provedivo. Meni se čini da će to biti poprilično zahtjevan politički zadatak za sve vlade koje su vrlo često koalicijske u Europi ili su barem politički nedovoljno snažne. I trebat će doista pridobiti domaće javnosti za jedan takav cilj. Možda će to biti i lakše nego što se meni čini, s obzirom da je sigurnost postala onaj prioritet za europske građane, i to već nekoliko godina istraživanja govore. Mislim da će se inzistirati na ona čuvena tri C: cash, capabilities, commitment, kako je to Mark Rutte definirao. I u svemu tome Hrvatska bi trebala doista pokazati, ako ništa drugo, volju da ispunite zadane ciljeve u skladu sa svojim fiskalnim kapacitetima. Ako ništa drugo, radi se o relativno maloj državi članici i naš položaj je, s obzirom na turbulentni zapadni Balkan, izuzetno osjetljiv. Prema tome, mi moramo daleko ozbiljnije shvaćati pitanja obrane, a budući da je kolektivna obrana za državu hrvatskog tipa ključna, onda bi se doista trebali ponašati kao odgovoran saveznik.
Očekujete li da se taj summit NATO-a pretvori u neki krizni summit, kao što često zna biti s Trumpom, ili će sve ići glatko? On zna biti nepredvidljiv, zato je i summit skraćen maksimalno moguće, čak je izbjegnut neki dulji sastanak Trumpa i Zelenskog. Očekujete li da taj summit prođe glatko ili bi Trump mogao opet neko iznenađenje prirediti?
- Prije svega, veliko je pitanje, koliko sam evo sad vidio, hoće li Trumpa uopće biti u Haagu. To je broj jedan. Hoće li on doći, bez obzira na ovih pet posto. Naprosto, naredio je napad na Iran, dapače, to je dopunio s tezom da treba promijeniti režim, čime je još jedanput zapravo demantirao i vlastite suradnike koji su govorili da to nije cilj. Marco Rubio rekao je da su oni u ratu s iranskim nuklearnim programom, a ne s iranskim narodom.
Ali, ako Trump ne dođe na summit, pa to je moždana smrt NATO-a, opet?
- Možda ga neće biti u Haagu. Možda, kažem. Ali će se posljedice njegove politike itekako osjećati u funkcioniranju NATO-a i Europske unije, naravno, jasno i ovoga summita. Meni se čini da Trump naprosto nastavlja proizvoditi kaos. On, recimo, odbio uvući SAD u rusko-ukrajinski rat, odnosno rusku invaziju na Ukrajinu, ali nema problema s izazivanjem novih sukoba. Dakle, on se u oba slučaja ne obazire na saveznike. Ne želi pomoći Europskoj Uniji, osobito u njezinoj politici pritiska na Rusiju. Jednako tako, otvara možda i neke nove obveze Savezu. Ili politički pritišće članice NATO saveza da pristanu na neke njegove vanjskopolitičke poteze, rekao bih čak i neke ratne avanture. Dakle, Trump sigurno nije faktor stabiliziranja NATO-a. Međutim, posljedice povećanja troškova za obranu bi vjerojatno Europska unija morala donijeti sama, ali Trump je katalizator da se to što prije dogodi. Dakle, postoji ta dimenzija njegovog djelovanja.
