Intervju donosimo u cijelosti.
Hoće li se, po vašem mišljenju, vlast Aleksandra Vučića u Srbiji u dogledno vrijeme emancipirati od Putina kako Beograd ne bi završio u u još većoj političkoj izolaciji od Europske unije? Ima li Vučić hrabrosti za to, s obzirom na velike simpatije srpskog stanovništva za ruskog vladara?
Sasvim je očito da se Srbija već duže vremena nalazi u rascjepu između ambicije ka europskom putu i povijesne sklonosti Rusiji, što naposljetku rezultira jednom vrstom paralize. Međutim, za ostvarenje nekih značajnijih iskoraka, potrebno je imati sigurne temelje, kao što je stabilna ekonomoska, energetska i politička slika. Srbija to nema te je gotovo potpuno ovisna o ruskim energentima s jedne strane te o financijskim paketima pretpristupne pomoći Europske unije s druge strane. Stoga je Srbija sad suočena s ozbiljnim ultimatumima i morat će neodložno odlučiti hoće li nastaviti primati financijsku podršku Europske unije ili opskrbu energentima od Rusije. Sjediti na dvije stolice više neće biti moguće, pogotovo ne nakon brutalne ruske agresije. Što se tiče ugrožavanja Vučićeve pozicije, neminovno će njegovu autokratsku vlast u nekoj skorijoj budućnosti zamijeniti ili netko demokratičan i razborit ili netko iracionalno nastrojen. Ukoliko se dogodi ovaj posljednji scenarij, Srbija će ostati izolirana i još će dublje potonuti u ekonomsku i političku depresiju, neovisno o simpatijama znatnog dijela srpskog građanstva za Rusku Federaciju.
Što mislite o Macronovu projektu Europske političke zajednice, koja obuhvaća sve europske države od Islanda do Azerbajdžana, osim Bjelorusije i Rusije? Mnogi sumnjaju da je ta inicijativa francuskog predsjednika samo sredstvo za usporavanje procesa proširenja EU.
Skeptičan sam prema prijedlogu francuskog predsjednika o osnivanju Europske političke zajednice, ne samo zbog potencijalnog usporavanja europskog proširenja, već i zbog činjenice da će biti gotovo nemoguće formirati jednu strukturu koja bi se pozicionirala točno između strogosti i učinkovitosti institucija EU-a i labavosti jednostavnog političkog foruma. Iako značajan udio članica Europske unije pripada i još jednoj ili više organizacija, kao što su recimo NATO i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, pa čak i unatoč tome da bi još jedan diplomatski koridor mogao omogućiti pronalaženje područja za suradnju u nizu prijepora, Macronov projekt naprosto zadire u procedure, strukture i ideju EU-a, tim više što se radi o predsjedniku Francuske, koja je otpočetka jedna od predvodnica Unije kao takve. Isto tako, ideju ne smatram dobrom i zato što bi jedna široka mreža ujedno podrazumijevala i raznolikiju postavu političkih figura, a opasnost je u tome što, s toliko mnogo interesa u igri, nijedan interes u konačnici ne bi bio ispunjen.
U izlaganju u Europskom parlamentu upozorili ste da je za Europsku uniju životno važno da u ovoj ratnoj krizi održi čvrsto političko jedinstvo u odnosu prema ruskoj agresorskoj kampanji. No vidimo, kad je u pitanju energetika i ekonomija, da nema tako čvrste zajedničke politike. Njemačka je odlučila svojim građanima i poduzetnicima pomoći čak sa 200 milijardi eura, što joj daje veliku prednost pred ostalim državama članicama. Jesu li opravdane kritike na račun kancelara Scholza da provodi “sebičnu” politiku “Germany first”?
U Europskoj su uniji podijeljena stajališta država članica oko opsega sankcija Rusiji i najboljih načina stavljanja pod nadzor rastućih troškova života i energetske krize. Posljedično su se počele otkrivati pukotine u jedinstvu zajednice. Europa je duboko uzdrmana posljedicama ruske invazije na Ukrajinu, a iako su Scholzovi potezi ublažavanja skokova cijena energenata u Njemačkoj, iskazivanja solidarnosti Ukrajini, i omogućavanja isporuke oružja konkretni i svrsishodni, nesumnjivo otkrivaju i da kancelar Scholz krči vlastiti put za Njemačku. Njegov je pristup jasan - Njemačka prije svega. Premda se EU već i u koronakrizi suočila s divergentnim pristupima rješenju, izazov s kojim se sad suočavamo ponovno je okarakteriziran neujednačenim strategijama za rješavanje nove krize. Neke zemlje imaju dublje džepove od drugih da se nose s teškoćama, a ovakav neuravnotežen pristup pogoršava stvari jer se pokreće utrka za subvencijama između zemalja članica. Demokratičniji stav imao bi puno više smisla od jednokratne financijske injekcije. No, osim pojedinosti Scholzova prijedloga obuzdavanja skokova cijene energenata, ono što najviše zabrinjava jest rastuća tendencija ključne države na europskom kontinentu da sama rješava presudna gospodarska i sigurnosna pitanja, što bi itekako moglo narušiti europsku koheziju.
Bi li Europska unija u ovoj teškoj energetskoj krizi trebala primijeniti model zajedničke nabave energenata?
Da. EP je nedavno usvojio rezoluciju koju je pokrenula naša grupacija S&D, gdje tražimo zabranu tržišnih manipulacija cijenama energenata, kao i kažnjavanje odgovornih. Uz to, zajednički s kolegama iz drugih grupacija smo od Komisije zatražili da se paket pomoći SURE, osmišljen kao dio COVID mjera, primjeni i na pomoć građanima i malim i srednjim poduzećima suočenima s golemim skokom cijena energenata. Na tragu istog razmišljanja, zahtijevamo da, kao i u slučaju nabave cjepiva za COVID na razini cijele EU, zajednički nabavljamo i energente, jer u tome leži mogućnost velikih ušteda.
Kako gledate na politiku hrvatske Vlade u ovoj europskoj energetsko-ekonomskoj krizi? Vladin paket pomoći građanima i poduzetnicima doseže šest posto godišnjega hrvatskog BDP-a i razmjerno je najveći u EU. Bi li, realno, neka druga Vlada, primjerice SDP-ova, drugačije postupila u ovakvoj krizi?
Sigurno. HDZ-ove mjere su do sada bile horizontalne ili čak efektivno regresivne, najbolji primjer za to su posljednje porezne olakšice, kojima su najviše nagrađeni oni s najvišim primanjima. Ispada da su ove mjere HDZ-a iznimno izdašne, ali ne mijenjaju status quo. Lijeva vlada primjenila bi mjere ciljane na najugroženije, kojima bi osnovni cilj bio ublažiti energetsko siromaštvo, jer postojeći program vaučera nije dovoljno obuhvatan. Nadalje, U Hrvatskoj je gotovo 22% ljudi u riziku siromaštva, zbog čega moramo uložiti u obuhvatne programe, od jačanja socijalne zaštite, preko pristupa zdravstvenoj skrbi do obrazovanja, za što su ovakve krize dodatni poticaj i prilika, posebno uz činjenicu da smo zbog siromašva najveći dobitnik proračunskog razdoblja 2021-2027. Na kraju, SDP je već otvorio i temu preraspodjele poreznog tereta s rada na kapital, što uključuje i učinkovito oporezivanje nekretnina za najam, što bi trebalo pomoći dugoročno ozdraviti strukturu naše ekonomije.
Kolika je vjerojatnost, po vašem mišljenju, da do idućih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije lijeve stranke, SDP i Možemo, zajedno s manjim centrističkim strankama stvore zajednički blok i bi li takva koalicija imala šansu konkurirati HDZ-u? U SDP-u neki smatraju da bi najjača lijeva stranka trebala samostalno izići na izbore. Slažete li se s njima?
Ako analiziramo povijest izbornih strategija SDP-a u posljednjih dvadesetak godina, pokazuje se da smo bili uspješniji u koalicijskim aranžmanima. HDZ je, nažalost samo dva puta, bio poražen tek kada su oporbene stranke predvođene SDP-om uspijevale dogovoriti zajednički nastup na parlamentarnim izborima. I sadašnji odnosi na političkoj sceni upućuju na potrebu neke kombinacije stranaka sličnih vrijednosnih profila. Vjerujem da će u vremenu do idućih izbora doći, prije svega, do šireg konsenzusa među samim građanima o potrebi da se smjeni ova kleptokratska, klijentelistička i koruptivna vlast HDZ-a i njegovih satelita. Na takav konsenzus SDP i njemu bliske opcije moraju odgovoriti konsenzusom o izbornoj strategiji i viziji jedne uspješnije Hrvatske kojom bi se HDZ poslao u oporbu na duže vrijeme. Sve ostalo bilo bi ravno pojedinačnom umiranju od ljepote s pogledom u ogledalo.
