Europski parlament je usvojio vaše izvješće o odnosima sa SAD-om u kojemu se navodi da Amerika ostaje glavni partner Uniji, ali se spominje i da EU mora graditi svoju »stratešku autonomiju«. Što to zapravo znači?
Koncept strateške autonomije prvi put je istaknut 2016. u dokumentu nazvanom Globalna strategija EU-a kada je naglašena potreba EU-a za preuzimanjem veće odgovornosti za vlastitu sigurnost. Pod strateškom autonomijom u početku se razumijevao primarno njezin obrambeni aspekt, odnosno jačanje obrambene industrije EU-u, smanjenje fragmentacije u sektoru i razvijanje njenih vojnih sposobnosti do razine da mogu autonomno voditi misije i operacije ako to okolnosti zahtijevaju. Međutim, strateška autonomija se u međuvremenu razvila u pokušaj prožimanja različitih sektorskih politika. Treba reći da ne postoji politički konsenzus o definiciji, ciljevima ili sredstvima strateške autonomije. Ipak, možemo je odrediti kao sposobnost EU-a da djeluje autonomno, da se oslanja na vlastite resurse u strateškim područjima i da surađuje s partnerima ako je to potrebno i ako to želi. U biti, to znači da bi EU trebao moći voditi ambiciozniju vanjsku politiku primarno u skladu sa svojim interesima, vrijednostima i ciljevima oslanjajući se na niz instrumenata, poput trgovine, razvojne pomoći, energije, sigurnosti opskrbe ili digitalne tehnologije. Jedan od ključnih ciljeva strateške autonomije je smanjenje ovisnosti o vanjskim akterima u ključnim sektorima što bi u konačnici EU činilo manje ranjivim. Ovi trendovi su postojali i prije pandemije, ali ona ih je zaoštrila.
Možete li objasniti proceduru donošenja takvog dokumenta – s kim ste sve morali razgovarati, koliko ste susreta imali, tko je glavni autor zaključaka u dokumentu o kojem je EP glasao i dao punu podršku? S druge strane, tko su bili protivnici tog »papera« i kako tumačite njihove motive?
Procedura donošenja takvog dokumenta započinje kada konferencija predsjednika svih zastupničkih klubova potvrdi da rad izvjestitelja na konkretnom izvješću može krenuti u nadležnom odboru. U slučaju Izvješća o budućnosti odnosa EU-a i SAD-a, nadležni odbor je Odbor za vanjske poslove, a Odbor za trgovinu je radio na mišljenju koje je naknadno priključeno finalnom izvješću. S obzirom na to da sam ranije imenovan stalnim izvjestiteljem Europskog parlamenta za SAD, pripala mi je čast i povjerenje da predložim zaključke i vodim ostatak procesa do plenarnog glasovanja. Cijeli proces započeo je početkom godine kreiranjem prvog nacrta zaključaka koje sam u dva navrata predstavio na Odboru za vanjske poslove. U međuvremenu zastupnici su imali opciju podnošenja amandmana na nacrt teksta te smo primili više od 400 amandmana. Potom sam na osnovu mog nacrta i predloženih amandmana, predstavio tekst 40 kompromisnih amandmana o kojima sam pregovarao s izvjestiteljima u sjeni koji su na dokumentu radili u ime ostalih političkih grupa. Kroz tri kruga pregovora dogovorili smo finalni kompromisni tekst o kojem smo u srpnju glasovali na Odboru za vanjske poslove. S obzirom na važnost teme, interes za izvješće je bio kontinuirano visok. Imao sam velik broj susreta i online sastanaka s kolegama parlamentarcima, ambasadama, drugim europskim i američkim institucijama, te krajem rujna otputovao i na službeni put u SAD. Protekli tjedan u Strasbourgu izvješće je bilo ključna rasprava plenarnog zasjedanja, a u međuvremenu sam kao izvjestitelj radio na plenarnim amandmanima kako bi se tekst prilagodio novim okolnostima tijekom ljeta. Tu prije svega mislim na povlačenje iz Afganistana i AUKUS sporazum. Iznimno sam zadovoljan da sam uspio postići i održati politički konsenzus među svim proeuropskim političkim grupama pa je čak 550 kolega podržalo finalni tekst i sve predložene dopune. Ostatak od 155 kolega se podijelio na one koji su o tekstu bili suzdržani i manji dio koji je bio protiv. Radi se uglavnom o pripadnicima krajnjih političkih opcija, što donekle smatram i potvrdom vrijednosti samog teksta. Mislim da ukupno 113 usvojenih preporuka pruža kvalitetnu osnovu na kojoj možemo graditi ravnopravniju budućnost transatlantskih odnosa.
Amerika prolazi put od kontroverzne Trumpove politike do nove politike Bidena koja je zapravo dosta izgubljena, luta… Dok njegova ekonomska i fiskalna rješenja idu tragom lijevih politika, s druge strane obilježen je porazom oko povlačenja iz Afganistana. Kako trenutno vidite vanjsku politiku SAD-a, ali i unutarnju, gdje se predviđa velika recesija i kriza, koja se može preliti na cijeli svijet?
Kad govorimo o američkoj vanjskoj politici treba reći da su još Obamin zaokret prema Aziji, Trumpov agresivni unilateralizam te najnovije Bidenovo unilateralno povlačenje iz Afganistana i sklapanje AUKUS pakta samo najvidljive manifestacije procesa koji ima duboke domaće strukturne poticaje. Četiri se posebno ističu. Prvo, intenzivan je fokus Amerikanaca na domaće prioritete. Predsjednik Biden odlučan je progurati svoju transformacijsku agendu. Međutim, taj je plan opterećen neizvjesnostima zbog vrlo tanke većine demokrata u oba doma Kongresa uoči srednjoročnih izbora sljedeće godine. Pored toga, Demokrati su podijeljeni u stavu kojim dijelovima predsjedničke agende dati prioritet. Drugo, raste utjecaj ideja tzv. »suzdržanosti« u vanjskoj politici. Naime, postoji jasna percepcija sve veće zabrinutosti američke javnosti cijenom američkog »vodstva« u svijetu. Treće, politička polarizacija u SAD se čak i produbljuje što međustranačko dogovaranje čini gotovo nemogućom misijom. Četvrti element je opsesija Kinom. Odmjeravanje snage s Pekingom postaje organizacijski princip američke vanjske politike kojoj se podređuje sve ostalo. Ukratko, trenutna agenda Bijele kuće mogla bi se sažeti kao tri K: korona, klima i Kina.
S druge strane, kako vi osobno vidite ulogu EU- oko te »strateške autonomije« – što bi po vašem mišljenju ona trebala značiti? Uvijek su tu pitanja treba li formirati europsku vojsku i slično…
Kao što sam rekao, EU bi trebao moći voditi ambiciozniju vanjsku politiku primarno u skladu sa svojim interesima, vrijednostima i ciljevima oslanjajući se na niz instrumenata, poput trgovine, razvojne pomoći, energije, sigurnosti opskrbe ili digitalne tehnologije.
EU je dosta dobro završio bitku s COVID-19 bolesti, relativno se dobro i ekonomski oporavlja. Kakva je vaša ocjena?
Činjenica jest da je u drugom ovogodišnjem kvartalu BDP Europske unije skočio čak 13,2 posto u odnosu na isti period 2020. godine. Od početka praćenja pandemije, u EU je od COVID-19 umrlo gotovo 798 tisuća ljudi. Mislim kako i dalje nije vrijeme za opuštanje, posebno u zemljama poput Hrvatske, koje su i po padu BDP-a i po broju smrtnih slučajeva među izloženijim članicama Unije. Prošle godine, EU je relativno sporo reagirala na pandemiju, kako u smislu inicijalnog nedostatka solidarnosti u nošenju s pandemijom, tako i u smislu donošenja mjera za ekonomsku pomoć. Riječ je o par mjeseci, ali to je pokazalo tromost Bruxellesa u donošenju odluka koje bi trebale biti ekspeditivnije. Na kraju, oporavak europskog centra bit će snažan i povući će i članice s periferije, kao što je Hrvatska, ali se bojim kako će se izgubiti još nekoliko godina u procesu konvergencije.
No, s druge strane, problem su intencije nekih zemalja da se povlače iz danas poznate europske zajednice. Kako vidite zbivanja u Poljskoj? U tom kontekstu, i kako se danas može ocijeniti Brexit?
Pokazalo se kako su mnoge istočnoeuropske članice bez snažnije demokratske i liberalne tradicije u posljednjih desetak godina potpale pod kombinaciju utjecaja lokalnih autoritarnih političkih elita često uz potporu geopolitičkih rivala Unije kojima odgovara nestabilnost u bloku. S druge strane, zapadnoeuropske članice, a koje su glavni investitori u istočnoeuropske ekonomije, oklijevaju u primjeni mehanizma pritiska dok god su njihova ulaganja dovoljno osigurana. Progresija autoritarno populističkih režima u EU-u posljedica je političkog kalkuliranja Bruxellesa kao i praznina i nejasnoća u postojećim pravilima. Međutim, upravo je postbrexitovska Britanija najuvjerljivije upozorenje što se može dogoditi članici koja se odluči napustiti Uniju. Ne mislim samo na posljedice nego i na sam proces izlaska. Što se tiče Brexita, britanski se BDP u drugom kvartalu oporavio 5,5 posto u odnosu na isti prošlogodišnji kvartal, dok je, ponavljam, europski u istom periodu rastao po stopi od 13,2 posto. Ključna postavka Brexita da treba ograničiti migracije radne snage, a inzistirati na slobodnoj migraciji roba i financijskih usluga dovela je do praznih polica i obračuna na benzinskim crpkama. ?
Smatrate li da u Europi i dalje prevladava populizam, ili je malo oporavak socijaldemokrata i ljevice ipak nada u povratak »ozbiljne politike«?
Pogledamo li političku kartu EU-a, populisti vladaju u najvećem dijelu »novih« članica, dok na zapadu i sjeveru, izuzevši Italiju, imamo liberalne i stranke ljevice. Sastavljanje njemačke vlade, za koje mandat definitivno ima SPD-ov Scholz, bit će jasan signal u kojem će smjeru nagnuti europski brod. SPD-u se kao prirodan partner u ovoj situaciji nameću Zeleni, zahvaljujući svojem rezultatu, a njihov dugogodišnji rad na promicanju agende novih politika ljevice se isplatio. SPD i ostatak starijih europskih socijaldemokratskih stranaka polako, ali sigurno nadoknađuje taj jaz u znanju i oblikovanju komunikacije prema novim biračima ljevice. Realno, izazove 21. stoljeća i može riješiti samo senzibilnija ljevica dok većina drugih političkih opcija brže ili sporije vode u perpetuiranje geopolitičkih sukoba, okretanje glave od klimatskih promjena i sve veće razlike između najbogatijih i ostalih.
Već ste relativno dugo u Bruxellesu, kako vidite položaj Hrvatske iz te perspektive? Premijer Plenković jako se voli hvaliti svojim uspjesima u komunikaciji s Europskom komisijom. Kakva je vaša ocjena, dobiva li Hrvatska u prosjeku više koristi od ostalih zemalja, ili je to samo PR našeg premijera? Možda je to samo dokaz da smo slabiji i siromašniji od ostalih pa nam treba dodatna pomoć? Također, kakva je vaša ocjena, hoće li Hrvatska uspjeti uopće apsorbirati novac koji joj je na raspolaganju?
Hrvatska svakako ima svoje mjesto u Europskoj uniji, ali je već pomalo zamorno ponavljati kako zbog nedovoljno dugog staža nikako ne ispunjavamo potencijale koji nam članstvo donosi. Ako povežemo najsvježije događaje s povijesnom perspektivom, Hrvatska je iz Fonda za oporavak i otpornost dobila relativno najveći iznos. No, to je prvenstveno zbog činjenice da smo druga najslabije razvijena članica Unije, s jednom od najtromijih ekonomija i s malim potencijalom za transformaciju. Takva ocjena stoji i u izvješćima Europske komisije. Ako je HDZ od 1990. godine na vlasti proveo gotovo 24 godine, treba li im zahvaliti zbog toga što je Hrvatska ostala toliko nerazvijena da je stekla pravo na toliki novac iz Fonda za oporavak i otpornost?
HDZ i Vlada RH u svim anketama stoje vrlo dobro, dok oporba rapidno pada i osipa se. Kako vidite taj trend? Može li biti konsolidacije ljevice, ali i desnice, i zašto je ona potrebna, ako jest?
To bi mogla biti ipak samo trenutna ocjena temeljena na zadnjim istraživanjima javnog mnijenja. Međutim, gledajući proteklih pola godine, stranke ljevice rastu, dok HDZ drži stabilnu poziciju. O hrvatskoj desnici ne bih trošio riječi jer nju svako djelovanje duže od nekoliko mjeseci deklasira zbog raznih internih i eksternih razloga. Gledajući ljevicu, sigurno je da će za preuzimanje vlasti, a to je razlog političkog djelovanja, biti nužan dogovor oko zajedničkih strategija kojima bi do sljedećeg izbornog ciklusa mogli konsolidirati vodstva i stanje na terenu kako bili u stanju odraditi učinkovite i jasne kampanje. Nema sumnje da Hrvatska zaslužuje dug odmor od HDZ-a.
Bili ste i kandidat za predsjednika SDP-a i doajen ste u stranci, kako vidite današnje događaje? Negdje ste rekli da ne biste voljeli da se dogodi da kad dođete iz Bruxellesa više nemate stranku u koju biste se vratili, što smatram kritičnim komentarom. Ali to se de facto već dogodilo. SDP je već podijeljen, bar u Saboru.
Čini mi se kako su SDP sustigli u jednoj točki mnogi kronični problemi koji se nisu mogli, znali ili htjeli riješiti ranije. Iskustvo pokazuje da se jedna ozbiljna politička stranka može naći u marginalnom položaju zbog bitno promijenjenih društvenih okolnosti kojima se nije na vrijeme prilagodila ili zbog serije unutarnjih sukoba nalik građanskom ratu koji je, kako znamo, najrazorniji od svih sukoba. U europskom kontekstu čak je i skovan naziv za takvu destrukciju – pasokizacija – po neveseloj sudbini jedne bivše velike nacionalne stranke u Grčkoj. Međutim, SDP ne mora doživjeti takvu sudbinu jer vjerujem da nisu još iscrpljene sve opcije njegovog oporavka.
Nije nevažno pitanje: tko je za to kriv?
Nije također nevažno u odgovoru na to pitanje izbjeći ad hoc uvlačenje u sukob koji je već toliko iscrpio moju stranku.
Kakva je po vašem mišljenju onda budućnost socijaldemokracije u Hrvatskoj? Razmišljate li se možda aktivnije uključiti, i u kojem krilu SDP-a?
Budućnost socijaldemokracije u Hrvatskoj ovisi o političkoj uvjerljivosti onih opcija koje će njezine vrijednosti ugrađivati u svoju političku ponudu. Sučeljena s korupcijom kompromitiranim glavnim političkim rivalom u Hrvatskoj – HDZ-om – socijaldemokracija mora jako paziti da ne preuzme toksične obrasce ponašanja onih koje želi politički poraziti. Nažalost, u posljednje vrijeme smo često vidjeli primjere zloupotrebe javnih funkcija u našim redovima koje smo redovito osuđivali kada su se javljali drugdje. Što se mene tiče, SDP je već trideset godina okvir mog političkog djelovanja i to će ostati i dalje.
Koja su to pitanja na kojima je SDP zapravo propustio reagirati, da se uspio dovesti do ovakve situacije? Što mijenjati, gdje su nestale politike i stavovi? Je li se socijaldemokracija iscrpila kao ideja?
Ne mislim da se socijaldemokracija iscrpila kao ideja, iako je bilo komentatora koji su tvrdili da zbog radikalno promijenjenih obrazaca življenja, društvene dinamike i tehnoloških revolucija socijaldemokracija ne može nadživjeti 20. stoljeće. Međutim, ona će biti u opticaju dok god postoji potreba da se politički artikulira podrška onima koji su na bilo koji način u društvu deprivirani. Naravno, ta pomoć nadilazi puku karititativnost jer je uloga socijaldemokracije ujedno i transformatorska. Na primjer, aktualna pandemija je istaknula potrebu za solidarnošću i definiranju javnih politika u zdravstvu, ali i šire koje se zasnivaju na solidarnosti zdravih s bolesnima, ali i bogatijih sa siromašnima. Nadalje, cijele nove generacije prekarnih i platformnih radnika traže svoje političko zastupanje. Klimatske promjene traže nove odgovore za održivi razvoj. Dakle, puno je prostora u kojima socijaldemokrati mogu i trebaju redefinirati svoje politike. U tom smislu problem SDP-a nije samo u tome je li i u kojoj mjeri propuštao uočiti ključne društvene probleme, već je pravo pitanje koliko je bio proaktivan nudeći rješenja. Ako ste na suvremenoj političkoj sceni u tome mehanički i posve predvidljivi, onda ste i neuvjerljivi. Socijaldemokracija je uspijevala onda kada se obraćala autentičnom političkom ponudom, kada je uspijevala korigirati deficite sustava u korist onih radno ovisnih skupina koje nemaju stvarnu moć osim biračkog prava i želje za promjenama.
