Vezano za 25. obljetnicu Sporazuma, Picula je u svom nedavnom govoru na Odboru za vanjske poslove EP-a kazao kako to nije obljetnica za slavlje, već opomena političkim liderima u Bosni i Hercegovini.
Picula je u intervjuu objasnio kako, unatoč činjenici da je Daytonski sporazum ispunio svoju inicijalnu svrhu i prekinuo rat i stradanje ljudi, u isto je vrijeme zamrznuo zatečeno stanje i stvorio kompliciran sustav državnih, entitetskih, federalnih i kantonalnih institucija koji nisu mogli iznjedriti uvjete za napredak države i blagostanje njenih građana. Takav status quo iskoristile su političke elite svih triju naroda a poslužio je i kao svojevrsan alibi međunarodnoj zajednici za pasivan odnos prema BiH.
Picula je stoga dodao: “U BiH se i dalje nedovoljno poštuju načela jednakopravnosti, supsidijarnosti i federalizma, nužni da bi BiH dovršila tranziciju u djelotvornu i potpuno funkcionalnu državu. To su rješenja unutar kojih bi i Hrvati kao konstitutivan narod imali mogućnost da ostvare više svojih interesa u jedinstvenoj BiH. Umjesto toga, BiH nastavlja stagnirati te nema socijalnih, ekonomskih i političkih reformi.”
Čitava situacija dovela je do egzodusa mladih, no recentni su izbori u BiH ipak donijeli neke promjene, što je Picula komentirao: “Zanimljivo je i da smo nakon nedavno provedenih lokalnih izbora dobili situaciju da su i u Federaciji i u Republici Srpskoj dominantne stranke izgubile dio vlasti u jedinicama lokalne samouprave. Antikorupcijska platforma i antiestablišment retorika, koje ne idu pod ruku s tolerancijom i poštovanjem ljudskih prava, u pravilu samo razotkrivaju autoritarne apetite. Da se vratim na dio inicijalnog pitanja - upozorenje. Odlazak mladih i ljudi u najproduktivnijim godinama iz Bosne i Hercegovine izravna je posljedica nečinjenja i održavanja takvog statusa quo. Generacije koje su se rodile u doba Daytonskog sporazuma danas su već odrasli ljudi, a neki od njih već su i napustili svoju domovinu, što je istinski poraz države i bosanskohercegovačkog društva kao takvoga. Brojka od pola milijuna ljudi koji su se iselili iz BiH u posljednjih sedam godina jednostavno je zastrašujuća. Dodajmo da oko 50 posto mladih ovih dana želi napustiti BiH, a stopa je nataliteta u BiH najniža u Europi. Za takav egzodus građana iz BiH krivi su gotovo svi bosanskohercegovački političari, a ne treba zaboraviti ni na odgovornost njihovih političkih pokrovitelja iz sestrinskih stranaka u Srbiji i Hrvatskoj.
Na pitanje o europskim ambicijama u ovom kontekstu, Picula je rekao kako je “Europska unija strateški partner Bosne i Hercegovine, ali napredak prije svega ovisi o komunikaciji političkih aktera u zemlji, jer bez konstruktivnog dogovora izmjena Sporazuma neće biti. Međutim, dogovor koji bi ozbiljnije revidirao sadašnje stanje nije u interesu mnogim tzv. veto-skupinama udobno i lukrativno smještenima u nišama Daytona.
Na novinarsko pitanje o budućnosti Bosne i Hercegovine između Bruxellesa i Daytona, te što BiH donosi članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu, Picula je zaključio: “Članstvo u NATO savezu ima jasna pravila i pogodnosti sudjelovanja u sigurnosnom kišobranu, ali ono dolazi uza zahtjevne političke reforme i financijske obveze. Kontinuirano naglašavam nužnost afirmacije europske vanjske politike na zapadnom Balkanu, odnosno potrebe da EU pokaže kako je sposoban rješavati probleme u svom najbližem susjedstvu. Jedino tako može biti vjerodostojan u daleko većim globalnim izazovima. Iz perspektive samog EU-a, upravo je politika proširenja bila njegov najuspješniji alat u širenju vlastitih interesa i stabilizaciji svojeg susjedstva. Teško da ga neki drugi alat može zamijeniti u postizanju tih ciljeva. Gledajući unatrag, svaka je nova članica EU-a imala višestruke koristi od pristupanja bloku. Dostupnost kohezijskih sredstava, pristup velikom tržištu od gotovo pola milijarde ljudi, sloboda kretanja kapitala, roba i ljudi, sve su to prednosti koje bi stupanjem u članstvo EU-a bile dostupne i Bosni i Hercegovini. No osobno sam iznimno sklon vezanju prava korištenja fondova EU-a s vladavinom prava za članice, što je upravo predmet golemih razdora između starih članica, netouplatiteljica, i novih, netoprimateljica, čiji autoritarni politički lideri to žele pod svaku cijenu izbjeći. Vjerujem da će vladavina prava nastaviti biti ključnom temom odnosa u EU-u i kriterijem za primanje novih članica, stoga je jasno kako Bosnu i Hercegovinu očekuje puno posla ili nastavak egzodusa svih koji nisu izravno interesno povezani s političkim strankama. Nažalost, još se ne vidi kako zamijeniti Dayton sustavom primjerenijim jednoj složenoj zajednici, koja će biti efikasnije povezana vlastitim različitostima. Ovo je vrijeme kad su malaksale gotovo sve institucije međunarodne zajednice koje su dizajnirane za provedbu mirovnog sporazuma i nadzor nad ključnim procesima obnove i funkcioniranja zemlje. Ali neke nove institucije, ponajprije one koje treba formirati za pristupanje EU-u, nisu još u pogonu. Međutim, BiH ima puno pravo na svoje mjesto u europskoj političkoj arhitekturi 21. stoljeća. O njoj samoj najvećim dijelom ovisi kakvo će to mjesto biti. Bilo bi idealno da svoje europske ambicije potvrdi unutarnjim harmoniziranjem političkih odnosa, kako je to uspjelo itekako prije sukobljenim europskim državama u okviru projekta EU-a. Sve ostalo će je držati na europskom začelju.”
