Intervju donosimo u cijelosti.
Volio bih početi s jednom u našoj javnosti manje poznatom stvari - INGE 2, Posebnim odborom za vanjsko upletanje u sve demokratske procese u Europskoj uniji, uključujući dezinformiranje. Član ste tog odbora, možete li nam reći o čemu se tu radi?
Europska unija je još tijekom prošlog desetljeća prepoznala opasnosti uplitanja vanjskih aktera u političke procese u Europskoj uniji. Treba se samo sjetiti skandala s financiranjem političkih aktivnosti postfašističkih političkih opcija u Italiji od strane Putinovog režima, odnosno njemu bliskih banaka i naftnih kompanija, ili odlične veze koje francuski Nacionalni front ima s Putinom, ili farmi botova koje u članicama Unije ili susjednim zemljama financiraju europski vanjskopolitički rivali da bi one proizvodile lažne vijesti, cijele lažne portale i nepostojeći online subjekti koje distribuiraju te lažne vijesti s ciljem izazivanja napetosti unutar zemalja članica ili izravnog utjecaja na rezultate izbora.
Današnji INGE2 odbor bavi se uz borbu protiv lažnih vijesti, hibridnih prijetnji, među ostalim, detektiranjem rupa u europskom i nacionalnim zakonodavstvima koje bi strani takmaci i neprijatelji Unije mogli iskoristiti za jačanje svojeg utjecaja i nastavak proizvodnje lažnih vijesti kojima potiču polarizaciju javnosti u državama članicama, poput jačanja antiznanstvene histerije ili ekstremno desnih političkih stavova.
Tko se najviše upliće u ove procese? Rusija i Kina kako to javnost vidi ili...?
Rusija preko svojih propagandnih medijskih alata kao što su Sputnjik i njemu srodni portali je godinama prisutna. No ono što uvijek brine je i sama sklonost autokratskih režima u regiji, kao što je Vučićev, da sami proizvode propagandu i lažne vijesti. Dovoljno je sjetiti se prve pandemijske godine, u kojoj je Europska unija Srbiji isporučila desetine milijuna eura financijske pomoći i medicinske opreme, da bi zatim Vučićevi tabloidi potpuno ignorirali pomoć EU, ali u isto vrijeme imali golemu kampanju s jumbo plakatima u kojem se zahvaljuju “bratu Xiju”.
Koliko se odbor bavi regionima izvan EU? Konkretno mislim na Balkan i još konkretnije na BiH?
Na problematiku stranih utjecaja na procese u zemljama zap. Balkana upozoravam već godinama, jer oni nisu od jučer. Usponom društvenih mreža na zalasku posljednje Velike recesije i osiromašenjem dijela građana članica EU oni nisu postali ne samo očitiji, nego i lakši.
Odbor se bavi ne samo članicama EU nego i trećim zemljama, monitorira što se događa u zemljama koje su u pretpristupnom procesu. Vjerujem da ćemo u nastavku rada odbora INGE2 konkretnim projektima namijenjenim zemljama zapadnog Balkana dobiti još jasniju sliku o protagonistima širenja dezinformacija i njihovim vezama s političko financijskim sponzorima. Nedavno sam predložio jedan projekt baš na tu temu.
Moram Vas to pitati jer priče o ruskom uticaju u našem regionu slušamo dugo, mediji konstantno objavljuju informacije koje bi mogle služiti kao dokaz, ali institucionalni odgovor, ni domaći, ni međunarodni, za sada ne vidimo jasno. Mogu i konkretnije: već dugo se u BiH zna da je Milorad Dodik u BiH ruski igrač. Odnedavno smo mu pridružili i Dragana Čovića, kad nam to odgovara uz njih dodamo Viktora Orbana i Zorana Milanovića. Međutim, tek sad imamo nešto konkretnije priče američkih obavještajnih službi o Putinovim parama za Dodika. Ostalih tu nema: bavite li se vi u INGE 2 tim pitanjima?
Da. Već smo kroz odbor i ja osobno upozoravali na to naglašavajući nužnost sankcioniranja Dodika i njemu bliskih, od poslovnih suradnika do članova obitelji. Kao što znate Dodik jest pod sankcijama, a kad već spominjete Orbana, upravo je Europska komisija Mađarskoj odlučila uskratiti 7,5 milijardi eura dok pitanje vladavine prava ne bude riješeno, a jedan od krakova tih sankcija jest i naglasak na potrebi da Orban prestane pritiskati gotovo ugušene slobodne medije u zemlji.
Član ste i odbora za vanjske poslove Evropskog parlamenta i delegacije za odnose sa BiH i Kosovom. Imate li Vi informacija koje bi nam mogle pomoći da dođemo do odgovora na pitanje koje cijelu ovu godinu prati moju zemlju: utiče li Rusija na rezultate naših oktobarskih izbora i na formiranje vlasti koje nam sad predstoji?
Pored spomenutog, ja sam u ovom mandatu i voditelj Radne grupe Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta za zapadni Balkan. Osim toga, obnašam dužnost i stalnog izvjestitelja za odnose sa Crnom Gorom. Na temelju informacija i uvida u stanje stvari, mogu zaključiti kako je Putinov režim već desetak godina izuzetno zainteresiran da svi izbori zapadno od ruskih granica ne rezultiraju postizbornom stabilizacijom neke demokratske države nego upravo suprotno. Kremlj je u tom smislu već više puta uhvaćen s prstima u pekmezu. Bez obzira na činjenicu da, nažalost, svaki izbori u BiH generiraju novi val nestabilnosti i bez vanjskog uplitanja, ruske geopolitičke ambicije u zemlji se pokušavaju ostvariti, prije svega, preko otvoreno destruktivnog djelovanja Milorada Dodika. Ne isključujem ni mogućnost ruskog utjecaja i u drugim dijelovima BiH.
Dugo se bavite Bosnom i Hercegovinom i dobro znate koliko su nam institucije krhke, neotporne, a vjerujem i da ste se uvjerili u "kvalitet" naših političara. Moram Vas pitati mogu li institucije EU više nego do sada pomoći BiH da se izbori s tim, ne više zbog nas, nego zbog sebe?
Postavili ste pitanje koje i ja u velikoj mjeri postavljam u Europskom parlamentu, a zatim i Komisiji. Naime, već dugo zagovaram tezu kako je prvi test koji Europska unija mora položiti, da bi postala ono što je Ursula von Leyen nazvala “geopolitičkom Unijom” bilo rješavanje situacije u svojem najbližem susjedstvu, a to je je zap. Balkan na kojem je većina kandidatkinja za članstvo u EU.
Ta je namjera istaknuta prije tri godine kad je v.d. Leyen preuzela Komisiju. Prije dvije godine Bosni i Hercegovini su putem avisa predstavljeni kriteriji koje mora ispuniti kako bi se proces približavanja Uniji ubrzao, njih 14. Među njima je bila izborna reforma koja nije realizirana.
Ovo više nije ni moj sud, nego jednostavna objektivna ocjena: političkoj klasi u BiH ne odgovara usvajanje tih 14 kriterija, ali ni građani očito ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri neku jasnu alternativu postojećoj političkoj ponudi. Interesantno je kako se to u jednoj mjeri dogodilo u Banjaluci, ali onda imate alternativu Dodiku koja je možda još i gora. Nema razloga za optimizam ni uoči izbora koji će se održati iduće nedjelje. Teško je europsku viziju realizirati u zemlji koja ne dijeli zajedničku viziju o vlastitoj budućnosti. Unitarizam u BiH ne može biti politički odgovor za separatizam. I obrnuto. Međutim, siguran sam da EU neće odustati od podrške BiH.
Ili, da preformulišem. Predugo, naime, slušamo kako mir na Balkanu znači i mir u Evropi, dok je, s druge strane, Balkan i dalje savršeno mjesto na kojem Rusija može napraviti ozbiljne probleme u trenutku kad joj zatreba. Jednako dugo slušamo i o evropskoj budućnosti regiona, dok, s druge strane, imamo iskustvo Sjeverne Makedonije koje tu priču relativizira. Ima li EU danas vremena i resursa da se u jeku ukrajinske krize ozbiljno bavi stituacijom u BiH ma koliko ona bila ozbiljna?
Ima resursa i vremena, no uvijek se postavlja pitanje političke volje. U sadašnjem kontekstu rata u Ukrajini, (ne)stabilnost i demokratska (pot)kapacitiranost država zapadnog Balkana predstavlja problem koji još hitnije treba rješavati.
Iskustvo Sj. Makedonije je, slažem se, za tu zemlju bilo dosta frustrirajuće. Potpisivanje Prespanskog sporazuma i politička borba koju su socijaldemokrati u Sj. Makedoniji i Grčkoj, Zaev i Tsipras morali dobiti da bi se proces otkočio jedna je od najvećih u proteklih 20 godina u Europi, da bi se nedugo zatim Sj. Makedonija ponovno našla ucijenjena od strane Bugarske. To je zasigurno frustrirajuće i obeshrabrujuće.
No, riječ je o procesima koji ni za EU realno nemaju alternative. Europski prostor mora politički biti zaokružen radi vlastite sigurnosti i stabilnosti, i jasno je zbog čega zemlje poput Rusije i Kine koriste goleme resurse da bi taj proces usporile ili sabotirale do kraja.
Da se vratim na BiH, godinama zagovaram revidiranje Daytonskog sporazuma koje bi omogućilo da zemlja konačno izađe iz kontinuiranih blokada ključnih institucija. Jer realno, Daytonski sporazum jest zaustavio rat bez da je dao jasne smjernice kako uspostaviti dugoročno stabilnu demokraciju koja će omogućiti prosperitet građanima.
Ne mislim tu samo na naše domaće aktere. Mislim i na OHR, odnosno pozicije koje je zauzeo aktuelni visoki predstavnik. Koliko Kristijan Šmit ima stvarnu podršku Brisela, a koliku država članica pojedinačno? Koliko ga koči to što ga Rusija i Kina ne priznaju dok ne bude potvrđen u UN-u, a što upravo one blokiraju?
Christian Schmidt se očito našao u poziciji u kakvoj se dosada nije nalazio nijedan visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. S jedne strane ima političku podršku ključnih država Zapada, ali njegov legitimitet istovremeno osporavaju države s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN. Bez obzira što Moskva i Peking nemaju direktnog utjecaja na europski put BiH, one mogu zakomplicirati niz procesa važnih za prisutnost i djelovanje međunarodne zajednice u zemlji.
I ima li OHR ikakvu realnu moć i budućnost u ovom odnosu snaga u svijetu? Mislim, jasno je meni da bi najbolje bilo da BiH ispuni one pet plus dva uslove za zatvaranje OHR-a, pa da o tome ni ne pričamo, ali to je naprosto danas nemoguće. S druge strane, vrlo je upitna i upotreba bonskih ovlasti jer se pokazalo da ako kažnjeni odbije da primjeni odluku, OHR više i nema neku moć da je provede. Sistem sankcija kakav imamo sad na primjeru Dodika, pa i Marinka Čavare, predsjednika Federacije BiH, pokazuje se neefikasnim, iza OHR-a više ne stoji vojna moć kakvu su u IFOR-u i SFOR-u imali neki Šmitovi prethodnici...
Već je duže vremena jasno da u BiH gube utjecaj sve institucije proizašle iz Daytonskog sporazuma, uključivši i OHR dok institucije koje bi se trebale nadograditi ili razviti iz procesa pridruživanja zemlje EU nisu zaživjele. Makar ne u dovoljnoj mjeri. OHR je legitimno kritizirati zbog niza loših odluka ili zakašnjelih reakcija, ali bez njega bi se BiH tek našla u opasnom zrakopraznom prostoru. Kada se ne mogu sprovesti ni odluke domaćeg Ustavnog suda ili dok su u zemlji blokirane važne institucije izvršne vlasti teško je eliminirati jedini mehanizam koji kako tako može odlučivati o bitnim pitanjima.
Usput, očekujete li da će Moskva u UN-u staviti veto na produžetak mandata misije Althea ili će prihvatiti Dodikov argument da odlazak EUFOR-a znači povratak NATO-a, što secesionistima u BiH sad ne treba?
Vjerujem da će se misija nastaviti, ali je isto tako za očekivati da će Rusija iskoristiti svaku priliku da nastavi proizvoditi nestabilnost u regiji kako bi političke resurse Unije razvukla na što više neuralgičnih točaka.
Za polovinu oktobra najavljen je novi izvještaj Evropske komisije o napretku BiH. Jeste li imali prilike vidjeti ga?
On se još uvijek piše. To je zasada otvoren dokument, pogotovo kada je riječ o BiH koja izlazi na izbore početkom mjeseca u kojem će biti objavljeno izvješće Komisije o stanju u zemljama zapadnog Balkana.
Ovdašnje procjene, mada niko ne kaže da je izvještaj vidio, jesu da je on gori nego i jedan od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Naprosto, ne samo da se BiH nije makla u ispunjavanju 14 famoznih uslova Evropske komisije za dobijanje kanddatskog statusa, nego se bar trećina bh. politike i vlasti poigrava sa tim po principu može EU - ne može EU. Susrećete se s tim našim ljudima: odakle im, šta mislite, osnova za priče o kandidatskom statusu do kraja godine?
Mislim da se ona korijeni u vjeri o pobjedi optimizma nad realnosti. Ali realnost u BiH daje vrlo malo argumenta u prilog takvoj vrsti optimizma.
Ili je to možda zaista moguće? Čitali smo polovinom septembra izjavu, ako i ona nije pogrešno prevedena poput one nešto ranije slovenačkog predsjednika Pahora iz Beograda, francuskog predsjednika Makrona, koji ovdje važi za glavnog protivnika širenja EU, da nema ništa protiv kandidatskog statusa za BiH ako će to popraviti situaciju u toj zemlji?
Naravno, ništa u politici ne treba definitivno isključiti. Treba se samo pozvati na slučaj Moldavije i statusa kandidata kojeg je ona dobila u lipnju. Da je netko npr. početkom ove godine najavio kako će se to dogoditi svi bi dizali obrve i odmahivali. Mislim da se kod BiH ne radi samo o onih famoznih 14 uvjeta nego puno više o onom - petnaestom. Dosta toga ovisi o nadolazećim izborima odnosno poslijeizbornim događanjima. To će umnogome odrediti percepciju države i njenih političkih gabarita. BiH će morati brzo nakon izbora dokazati ima li uopće kapaciteta da razriješi neke zaoštrene dileme vlastitog funkcioniranja.
Ili je sve to samo priča o novoj inicijativi? Berlinski proces, pa Otvoreni Balkan, pa sad Evropska politička zajednica, koja bi se trebala skupiti na marginama samita EU u Pragu 6. oktobra?
Ne bih sve te inicijative i platforme stavljao pod istu kapu. Berlinski proces traje već gotovo jednu deceniju i dobro je isprofiliran i strukturiran. Kao i npr. Regionalno vijeće za suradnju. Mislim da su oni solidni okviri za regionalnu suradnju gdje je ona najsvrsishodnija. Za razliku od njih Otvoreni Balkan s razlogom izaziva političke otpore i sumnje. Što se tiče Europske političke zajednice vrijeme će pokazati koliko je to opravdan projekt. Budući da se radi o francuskom prijedlogu, to me pomalo podsjeća na danas već zaboravljenu Uniju za Mediteran koju je prije petnaestak godina inicirao Nicolas Sarkozy, još jedan francuski predsjednik.
Drugim riječima, jesu li moguće prečice, specijalni postupci, popusti? U kojem slučaju?
Proširenje EU nije, naravno, samo stvar poštivanja proceduralne ortodoksije, otvaranja i zatvaranja pregovaračkih poglavlja nego je, prije svega, političko izjašnjavanje država članica o ambiciji neke zemlje da se priključi EU. Grčko i ciparsko članstvo u EU kao i kandidacijski status za Moldaviju su recimo primjeri reagiranja EEZ tj. EU u izvranrednim okolnostima na izvanredan način. Da ne spominjem kako je bivša DDR preko noći ušla u EU zahvaljujući njemačkom ujedinjenju. Nisam siguran da se na današnju BiH može primjeniti neki slični lex specialis. Ne isključujem, s druge strane, neku reviziju prioriteta odnosno njihovo pregrupiranje.
Šta, u stvari, Bosna i Hercegovina može sama uraditi da oko svog kandidatskog statusa bar pokuša postići jedinstvo stavova i politika i unutar institucija EU i između zemalja članica EU? Je li to jedinstvo, u stvari, uopšte moguće i oko čega u današnjoj EU koja čak i za svoju članicu Mađarsku odluči da više nije demokratija nego izborna autokratija?
Volio bih da BiH s vremenom profunkcionira kao švicarska konfederacija za koju kažu da je uspješna država jer je odlično povezana svojim različitostima pa i suprotnostima. I EU, bez obzira na sve svoje slabosti, temelji svoj model na sličnom principu “ujedinjeni u raznolikostima”. Meni je paradoksalno što u institucijama EU, pogotovo u Parlamentu i Komisiji, kao da ima više zagovornika europske budućnosti BiH nego među političkom elitom u zemlji. Drugi je paradoks da su među najvećim pobornicima novog i brzog proširenja EU upravo dokazani europski autokrati koji računaju da bi primitkom sebi sličnih sa zapadnog balkana ojačali vlastitu poziciju u bloku.
Može li, mislite li, išta učiniti na sastanku u Pragu? Tim prije što je to nakon izbora, a prije čak i ozbiljnijih preliminarnih rezultata, a znate da kod nas kontinuiteta politika nema, osim ako se ne radi o kontinuitetu opstrukcija...
Europska politička zajednica ima priliku na samom startu opravdati svoje postojanje. Pogotovo nakon povijesnih odluka Europskog vijeća u lipnju o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji. Hoće li se izdići iznad pukog deklariranja visokoparnih mantri o važnosti proširenja i europskoj perspektivi pozvanih je krajnje otvoreno pitanje. BiH zaslužuje svoje mjesto u budućoj arhitekturi EU. Može li do njega naći put i kako otvara neka druga pitanja.
