Kako ocjenjujete izvješće o napretku zemalja kandidatkinja Zapadnog Balkana, posebice Srbije? Odgovara li stanju na terenu i vašim saznanjima o tome?
Ovogodišnje izvješće o napretku zemalja Zapadnog Balkana koje je ovog tjedna predstavljeno na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu, u osnovi je samo potvrdilo stagnaciju politike proširenja EU. Iz ove vremenske točke posve je jasno kako je ta politika EU, nekoć jedna od najuspješnijih, svoj povijesni zenit doživjela još 2004. godine istodobnim primitkom čak deset novih članica. S obzirom da bitno promijenjene okolnosti, teško je vjerovati da će se neki novi ‘big bang’ proširenja, novim zapadnobalkanskim članicama, dogoditi u skoroj budućnosti. Takvu ocjenu potkrepljuje činjenica da živimo u razdoblju sinkronizacije kriza s obje strane vanjskih granica EU. U najvećem dijelu Unije nema nekog apetita za novim članicama, budući da EU mora tek pronaći efikasne, ali i zajedničke odgovore na cijeli niz problema nove generacije koji se nameću zbog energetskih, tehnoloških, socioloških i geopolitičkih promjena. S druge strane, sve zemlje kandidatkinje ili potencijalne kandidatkinje sa Zapadnog Balkana očito prolaze kroz period unutrašnjih turbulencija pojačanih pandemijskim pritiskom. Srbija kao najveća od tih država zaslužuje posebnu pažnju u analizi stanja stvari jer svoje unutarnje kontroverze i nerješena pitanja vlastite demokratske tranzicije često izvozi u susjedstvo i tako doprinosi nestabilnosti regije.
Kako vidite rad povjerenika za proširenje Várhelyi? Vrlo je otvoren - kao i Mađarska - u podržavanju ulaska Srbije u EU, no koje su opasnosti ako se snize kriteriji i pogura tu državu, ali i neke druge, preko reda i prije ispunjavanja kriterija? Smatrate li da on to i pokušava učiniti?
Povjerenik za proširenje mora biti zastupnik temeljnih vrijednosti na kojima se temelji EU i sposoban operativac u potrazi za rješenjima problema koji opterećuju pojedine zemlje u procesu pristupanja. Budući da se radi o osjetljivim i često kroničnim deficitima, povjerenik ne smije imati drugu i drugačiju političku agendu od one dogovorene u institucijama Unije. Pogotovo ne smije favorizirati vlade koje nisu spremne poštovati standarde vladavine prava, slobode medija i borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala. Ovo je, nažalost, vrijeme u kojem EU nije ispunila obećanja ni onim zemljama koje su ispunile tražene preduvjete za početak pregovora poput Sj. Makedonije i Albanije. Zbog toga bi bilo apsurdno favorizirati sve one koji uporno pokazuju ozbiljne otklone od traženih demokratskih standarda. Povjerenik Varhelyji ovih je dana izložen kritikama da ima dvostruke kriterije kad predstavlja situaciju u pojedinim državama. Moj je dojam da tijekom rasprave sa zastupnicima Europskog parlamenta nije učinio dovoljno da otkloni te sumnje. Ono što velika većina država EU nikako ne želi je primanje novih članica, koje bi zbog nekog snižavanja kriterija za pristupanje, povećale broj već postojećih članica obilježenih sve ozbiljnijim odstupanjem od standarda liberalne demokracije.
S druge strane, još nema početka pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Kakvu poruku to šalje i tim državama, ali i ostalima iz regije?
Riječ je o nedopustivom postupanju prema zemljama koje su ispunile sve tražene preduvjete ne za zaključivanje, nego za početak pregovora o članstvu. I to ne bilo kakve. Sjeverna Makedonije je čak promjenila ime što je primjer bez presedana u povijesti politike proširenja. Ovim dvjema zakinutim državama treba dodati i Kosovo jer njegovim građanima nije ukinut vizni režim premda je Priština ratificirala granični sporazum s Crnom Gorom što također nije bio rutinski kriterij za tu svrhu. Deklarirane geopolitičke ambicije EU moraju, prije svega, biti potvrđene na Zapadnom Balkanu, u njenoj neposrednoj blizini da bi ih uopće ozbiljno shvatili njeni geopolitički rivali, ali i partneri.
Koliki je utjecaj SAD-a na događanja u regiji? Ima li SAD volje i kapaciteta baviti se Zapadnim Balkanom, ili će i Bidenova administracija više voditi računa i zadržati fokus na domaćim prilikama, a u vanjskopolitičkom smislu, na Aziji?
Bez obzira na primarnu usmjerenost administracije predsjednika Bidena na domaću scenu kao i vanjskopolitički fokus na Kinu, odnosno Indo-pacifički bazen, ohrabruju neka imenovanja dužnosnika koji bi se trebali aktivnije uključiti u američko posredovanje na jugoistoku Europe. Rekao bih da SAD imaju i dodatnu odgovornost za poticanje pozitivnijih kretanja u ovom dijelu Europe zbog niza ranijih angažmana u kojima su sudjelovale. Vjerujem da bi partnerski odnos Washingtona i EU pomogao, prije svega, u izlasku iz, sada već permanentne, krize u BiH te obnovi dijaloga Beograda i Prištine. Bilo bi dobro kada bi se opipljiviji rezultati tog povratka Amerike na Zapadni Balkan mogli osjetiti prije mid-term izbora za Kongres koncem iduće godine.
Kako komentirate stanje u SDP-u i kakva je budućnost socijaldemokracije u Hrvatskoj? Hoćete li se aktivnije uključiti u događanja u SDP-u?
Nadam se da će ovo razdoblje ozbiljnih unutarnjih previranja u mojoj stranci čim prije biti okončano. Sve drugo bi dovelo do daljnjeg organizacijskog urušavanja i političke marginalizacije. U svakom slučaju, budućnost socijaldemokracije u Hrvatskoj ne ovisi samo o kapacitetu SDP-a da se obnovi nego i o političkoj uvjerljivosti onih opcija koje će njezine vrijednosti ugrađivati u svoju političku ponudu. A prostora za novu afirmaciju socijaldemokracije u današnjoj Hrvatskoj ima napretek zbog karaktera vlasti koja se nalazi u sve većem raskoraku između proklamiranih europskih vrijednosti i prakse koja to uvelike dovodi u pitanje. SDP ostaje okvir mog političkog djelovanja, a okolnosti će odrediti vrstu mog angažmana. Danas djelujem kao SDP-ovac u Europskom parlamentu zahvaljujući višestruko iskazanoj potpori građana na izborima.
