Intervju prenosimo u cijelosti.
Bili ste u Crnoj Gori – kakva je bila atmosfera, kako komentirate rezultate – jeste li vi iznenađeni?
Ne previše. Ovaj rezultat ipak potvrđuje odranije primjetnu želju crnogorskog biračkog tijela za promjenama. Naime – u drugi krug predsjedničkih izbora po prvi put ide predstavnik jedne izvan parlamentarne stranke osnovane tek prije nekoliko mjeseci, a koja je već ostvarila zavidan uspjeh na lokalnim izborima. Osvojila je, što je osobito indikativno - glavni grad. S druge strane, stranke koje su koalicijski pobijedile na prošlim redovnim parlamentarnim izborima 2020. zabilježile su redom slabije ili sasvim slabe rezultat. Nekih tadašnjih pobjednika više ni nema na političkoj sceni, uključujući i ondašnjeg premijera Zdravka Krivokapića. Osim toga, ovo je prvi puta nakon 1997. da će pobjednik predsjedničkih izbora biti poznat tek nakon drugog kruga.
No, korijeni političke krize koju danas gledamo sežu unatrag nekoliko godina.
Točno, puno toga se događa u Crnoj Gori ovih dana, ali ako treba tražiti neposredne korijene ove političke dinamike, mislim da se moramo vratiti u 2019. kada je Milo Đukanović, čovjek koji je gotovo trideset godina praktički sinonim za državnu vlast u toj zemlji, odlučio pogurati Zakon o slobodi vjerskih zajednica, a što je izazvalo vrlo ozbiljne otpore u Crnoj Gori. I to, prije svega, među poznatim strukturama dugogodišnjih političkih oponenata predsjedniku Crne Gore bliskima Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Za razliku od mnogih prethodnih izbora tada su se vrlo dobro organizirali i kontinuirano javno demonstrirali svoje neslaganje. S dosta strana kažu da uspješnost tog okupljanja treba zahvaliti upravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja se i neposredno našla pogođena tim političkim projektom tadašnje crnogorske vlasti. Oporba je odgovorila koordiniranim nastupom u nekoliko predizbornih formacija pa su u kolovozu 2020. godine po prvi puta uspjeli osvojiti vlast u Crnoj Gori. Međutim, premda se očekivalo kako će nova vlast biti koherentna, vrlo brzo su se njihovi međusobni odnosi razvili u seriju raznih kriznih stanja. U kratko vrijeme čak su dvije Vlade pale u parlamentu dok se treća nije mogla izabrati, iako je bilo nekih doista bizarnih pokušaja da se zaobiđe čak i Ustav Crne Gore. Odnosno da ga se mijenja ne na Ustavom propisan način, nego običnom većinom u Parlamentu. Da situacija bude još apsurdnija, dugo vremena ni Ustavni sud nije mogao djelovati zbog političkih opstrukcija prilikom izbora novih sudaca. Nažalost, za cijelo to vrijeme Crna Gora je praktički stagnirala i na svom europskom putu. Uglavnom, ove su izbore građani Crne Gore dočekali živeći u toksičnoj kombinaciji nerješivih političkih blokada i institucionalne krize.
Spomenuli ste Zdravka Krivokapića. Kako u Europskom parlamentu gledaju na Jakova Milatovića, koji je bio ministar u Vladi Zdravka Krivokapića? Oni su prilično bliski Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Što bi njegova pobjeda značila za europsku budućnost Crne Gore?
Treba naravno pričekati i vidjeti što će se na kraju dogoditi u drugom krugu. No, činjenica jest da gospodinu Milatoviću izborna matematika ide u prilog, jer su mu se gotovo svi kandidati s nekim ostvarenim rezultatom, a dio su tog bloka koji oštro oponira Đukanoviću i njegovom DPS-u, otvoreno stavili na raspolaganje. Međutim, slogan stranke „Pokret Europa sad“ tek treba biti potvrđen nekom reformskom, a ne populističkom politikom, ako dođu u priliku da obnašaju vlast. Po mom mišljenju politička ponuda Jakova Milatovića je hibridna, odnosno – troslojna. On se prije svega poziva na konkretne ekonomske benefite za građane; naime, dok je bio ministar za ekonomski razvoj u Krivokapićevoj Vladi, minimalna plaća povećana je sa 200 na 400 eura, što nije mala stvar u zemlji kao što je Crna Gora. S druge strane, tu je i obećanje da će se put prema članstvu u Europskoj uniji ne samo nastaviti, nego i ubrzati ubrzati. A taj je praktično blokiran. I treće, vidljivo je naslanjanje na prosrpske sentimente u Crnoj Gori. No, Milatovićev odličan rezultat govori da se radi o dobro balansiranim porukama koje je biračko tijelo očito podržalo.
Očekivalo se da će u drugi krug ući Andrija Mandić iz prosrpskog Demokratskog fronta, no je osvojio 19 posto. Kako to tumačite?
On je krenuo u predizbornu kampanju puna tri tjedna prije nego svi ostali kandidati. Time je mogao steći značajnu prednost u medijskom pa i političkom prostoru pred svim ostalim kandidatima, uključujući i predsjednika Đukanovića. Budući da se radi o izrazito prosrpskom i proruskom političaru ne treba sumnjati kako su se i Beograd i Moskva na razne načine angažirali u njegovoj kampanji. Uz to, treba voditi računa kako su od pet televizijskih stanica sa nacionalnom frekvencijom u Crnoj Gori, čak četiri u rukama tvrtki iz Srbije. Samo je javni RTV servis u vlasništvu Crne Gore. Dakle – gospodin Mandić je u startu imao svojevrsnu prednost pred ostalim opozicijskim kandidatima, ali biračko tijelo tog bloka odlučilo je ipak podržati kandidata koji po njemu ima najviše šanse pobijediti predsjednika Đukanovića. A to je Jakov Milatović. Njegova stranka „Europa sad“ preuzela je u najmanju ruku mnoge birače aktualne parlamentarne većine.
Crna Gora je duboko podijeljena država. Sjećamo se da je tadašnji predsjednik Europske komisije odredio da na referendumu o nezavisnosti Crne Gore rezultat mora biti čak 55% za. I bio je, ali podijeljenost je ostala. Proruski i proruski sentiment vrlo je jak, a pola države je protiv sankcija Rusiji. Kako na to gleda Europa?
Crna Gora je doista do svoje suverenosti došla na jedinstven način jer je po prvi puta bio normiran prag od čak 55 posto umjesto uobičajenih 50 posto plus jedan glas. Ali i ovi predsjednički izbori su posebni jer predstavljaju svojevrsni referendum za ili protiv Mila Đukanovića budući da je on i za svoje pristaše i za protivnike inkarnacija nečega što nadilazi njegovu političku funkciju predsjednika. Bio je u svojoj karijeri i premijer, a još uvijek je i predsjednik DPS-a. To je političar koji je osobno artikulirao politiku koja je Crnu Goru učinila suverenom državom koja je 2017. godine ušla u NATO i koja predvodi u procesu pristupanja kandidata EU. Očito se radi o jednoj karijeri koja se uz sva ranija lutanja konačno i nepovratno vezala uz euroatlantsku orijentaciju svoje zemlje.
Ali i uz korupciju. Mile Đukanović po mišljenju mnogih je duboko korumpiran političar…
Stupanj korupcije i organiziranog kriminala se ne smije i ne može ignorirati kada se ocjenjuje ukupno stanje u Crnoj Gori. Upravo zbog toga, treba pažljivo analizirati žele li i mogu li Đukanovićevi politički oponenti promijeniti dugogodišnji sustav vlasti uz koji se vežu različiti oblici socijalne i političke patologije ili bi u slučaju izborne pobjede resetirali vanjskopolitičku orijentaciju Crne Gore i ugrozili elemente njene suverenosti. Samo bih podsjetio kako je npr. Vlada Dritana Abazovića dobila podršku za program kojem je vrlo brzo promijenila prioritete i time dovela do još dubljih društvenih podjela. Nekakav takav sličan novi pokušaj bio bi potpuno oprečan onome što želi gotovo 80% građana Crne Gore, bez obzira kojoj stranci pripadali. A to je članstvo u EU. Ako naravno bude u poziciji da odlučuje kao predsjednik države ili utjecajan dužnosnik stranke na vlasti, vidjet ćemo kako će gospodin Milatović usklađivati različita stajališta ili utjecaj, osobito ako vlast bude ovisila o Demokratskom frontu. Populizam može biti pogonsko gorivo izborne kampanje, ali otvara puno ozbiljnije rizike kao sadržaj vlasti u državi koja mora puno toga nadoknaditi u malo vremena.
A mirisali bi i na Putinove prste u cijeloj priči. Rusija još uvijek ima ambicija prema Crnoj Gori.
Te ambicije nikada nisu nestale i sumnjam da će Kremlj od njih ikada odustati. Međutim, tu dolazimo do još jedne dileme. A to je – u kojoj je mjeri ovaj rezultat Jakova Milatovića produkt nezadovoljstva jednog značajnog dijela crnogorskih građana postojećom lošom situacijom u društvu i dugotrajnim blokadama, dakle koliko je to „sui generis“ izvorno nezadovoljstvo, a koliko su na cijeli proces utjecali faktori locirani negdje izvan Crne Gore. Tu mišljenja ostaju poprilično podijeljena. Treba uzeti u obzir da najočitiji kandidat Beograda, a to je svakako bio Andrija Mandić, nije ušao u drugi krug. Dakle – utjecaj Rusije i/ili Srbije svakako postoji, ali pitanje je koliko je jak.
Političku situaciju u Crnoj Gori dodatno komplicira odluka aktualnog predsjednika Đukanovića da raspusti parlament i parlamentarne izbore zakaže za 11. srpnja? Kako to komentirate?
Predsjednik Đukanović imao je zapravo vrlo suženi izbor. Jer, po neustavnom Zakonu o izboru predsjednika koji je vladajuća većina u parlamentu donijela po kratkom postupku, kako bi detronizirala Đukanovića, jer nije želio dati mandat njihovom kandidatu za premijera Lekiću, on je upravo na taj datum, 16.3. mogao raspustiti Parlament. To mu je, ironijom sudbine, omogućio baš taj Zakon upitne ustavnosti. I on je to i napravio, što je bio jak politički potez. Vjerojatno je time želio dodatno mobilizirati svoje pristaše i dokazati koliko je odlučan. Ali tako je 2023. pretvorio u super izbornu godinu u Crnoj Gori. Naime, nakon drugog kruga predsjedničkih izbora, 11. lipnja će biti održani i prijevremeni izbori za crnogorski Parlament. Ukupno gledajući, novonastala situacija otvara šanse kao i rizike za Predsjednika i njegovu stranku; DPS već tri godine nije vlast u državi, na nedavnim lokalnim izborima izgubili su u dosta sredina, uključivo i glavni grad, a ako u međuvremenu izgube i poziciju predsjednika države, upitno je hoće li se u tako kratkom razdoblju moći konsolidirati i postići uspjeh na izvanrednim parlamentarnim izborima.
Kakva je onda europska perspektiva Crne Gore? Kada bi mogla postati članica? Za pet godina kako je obećao Đukanović?
Treba podsjetiti kako je za baš vrijeme premjernog hrvatskog predsjedanja Europskim vijećem Crna Gora u prvoj polovici 2020. godine otvorila i posljednje pregovaračko poglavlje. Nažalost, dobar ritam kojeg je Podgorica imala u pristupnom procesu poremećen je pa i zaustavljen zahvaljujući političkim turbulencijama i lutanjima vlasti nakon parlamentarnih izbora u kolovozu 2020. Samo Srbija i Crna Gora nisu napredovale na svom europskom putu tokom prošle godine kada je, ipak, zabilježen određen napredak svih drugih država na zapadnom Balkanu. BiH je dobila status kandidata, Sjeverna Makedonija i Albanija su konačno počele pregovore, a Kosovo je podnijelo zahtjev za članstvo u EU. Daljnji razvoj događaja nije lako predvidjeti budući da je ovo zadnja puna godina mandata ovog saziva Europskog parlamenta i Komisije. Sve ovisi hoće li politika proširenja ostati u kakvom takvom fokusu EU ili će ponovo biti marginalizirana. Međutim, najvažnije je kako će se postaviti vlasti u Crnoj Gori prema europskoj perspektivi zemlje. Na potezu su crnogorski birači koji će uskoro izborom i predsjednika države i parlamenta artikulirati vlastitu budućnost.
Hoćete li biti na čelu promatračke misije Europskog parlamenta i na drugom krugu izbora i kakav tretman u Podgorici očekujete?
Zbog drugih obveza koje imam kao član vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta neću biti promatrač pa time ni na čelu promatračke misije na drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Neovisno o tome, nadam se ponavljanju jedne od markantnijih značajki iz prvog kruga. Naime, sama kampanja kao i izborni dan bili su relativno mirni s obzirom na izrazitu polarizaciju političke scene i značaj samih predsjedničkih izbora. Volio bih da svi u Crnoj Gori budu svjesni punine svoje odgovornosti na ovim izborima: sami kandidati i njihovi timovi, izborna administracija i građani koji će u visokom postotku iskoristiti svoje pravo da odrede pravac svoje zemlje.
