Eurozastupnik Tonino Picula sudjelovao je u projektu Net.hr u suradnji s Europskim parlamentom na temu dezinformacija, umjetne inteligencije i odgovornosti medija. U dvodijelnom serijalu posebno se osvrnuo na ulogu dezinformacija u izbornim kampanjama te primjer poništenih izbora u Rumunjskoj.
IZVOR: Net.hr
Dezinformacije više nisu samo bezazlene laži koje kruže internetom. Njima se pokušavaju destabilizirati institucije, utjecati na izbore, produbiti podjele i narušiti povjerenje građana u demokraciju.
U prvom dijelu razgovora za Net.hr hrvatski europarlamentarac Tonino Picula upozorio je na ruske hibridne aktivnosti, opisao kako prepoznati koordiniranu kampanju te otkrio kako mu srbijanski tabloidi pripisuju izjave koje nije izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu. No, ako su manipulacije sve sofisticiranije, lažni sadržaji sve uvjerljiviji, a umjetna inteligencija svakome omogućuje stvaranje fotografija, snimki i izjava koje izgledaju autentično – može li se prosječan građanin uopće obraniti?
U drugom dijelu intervjua za Picula govori o utrci tehnologije i etike, odgovornosti velikih digitalnih platformi i ulozi medija koji se pod pritiskom brzine i klikova bore za vjerodostojnost. Otkriva i što je naučio educirajući mlade i starije građane o lažnim vijestima te upozorava na pogrešnu pretpostavku da su generacije odrasle uz internet automatski otpornije na manipulaciju.
Jedan dotad slabo poznat kandidat, mreža naizgled nepovezanih profila na društvenim mrežama i izborni proces koji je na kraju poništio Ustavni sud. Rumunjska je krajem 2024. postala jedno od najozbiljnijih europskih upozorenja na to koliko daleko mogu dosegnuti koordinirane kampanje na digitalnim platformama.
Nakon što je Călin Georgescu neočekivano osvojio prvo mjesto u prvom krugu predsjedničkih izbora, objavljeni su obavještajni dokumenti koji su upozorili na nepravilnosti u financiranju kampanje, koordinirano promoviranje na TikToku, kibernetičke napade i moguće vanjsko upletanje. Rumunjski Ustavni sud potom je povukao potez bez presedana u novijoj povijesti zemlje – poništio je cijeli predsjednički izborni postupak i odredio njegovo ponavljanje.
Ovaj vrlo konkretan slučaj alarm je na budnost na koji je u razgovoru za net.hr ukazao hrvatski europarlamentarac Tonino Picula.
U razgovoru otkriva i iznenađujuće podatke – stariji ljudi i do sedam puta češće dijele neprovjerene i lažne informacije. Daje i osobno iskustvo sa srbijanskim medijima za koje kaže da mu, osim što ga svakodnevno nazivaju ustašom i ratnim zločince, sustavno pripisuju izjave koje nije izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu.
Kako Europa danas stoji kada je riječ o dezinformacijama i predstavljaju li one sigurnosnu prijetnju Europskoj uniji?
Dezinformacije odavno nisu samo problem medijske pismenosti ili pitanje kojim se bave novinari. One su instrument s jasnim strateškim ciljem – ne samo kako bi se zbunilo građane nego često i radi nečega mnogo opasnijeg. Njihova je svrha destabilizirati institucije, urušiti povjerenje u demokratske procese i produbiti društvene podjele ondje gdje one već nedvojbeno postoje.To u ovim turbulentnim vremenima, zahtijeva potpuno drukčiji odgovor nego prije desetak godina.
Europska komisija je u travnju prošle godine predstavila strategiju ProtectEU, koja je prvi put integrirala zaštitu kritične infrastrukture, kibernetičku sigurnost i borbu protiv dezinformacija u jedinstven sigurnosni okvir. To nije bila simbolična gesta, nego formalna institucionalna potvrda da dezinformacije više ne pripadaju kategoriji komunikacijskih problema, nego prije svega sigurnosnih prijetnji koje se moraju tretirati ravnopravno s napadima na kritičnu infrastrukturu.
Ovu prijetnju posebno ozbiljnom čini razina tehničke i tehnološke sofisticiranosti koja je u posljednjih nekoliko godina dramatično porasla. Više nije riječ o grubom plasiranju krivotvorina koje iskusan čitatelj može prepoznati na prvi pogled. Riječ je o ciljano osmišljenim narativima koji se ugrađuju u stvarne i legitimne društvene napetosti. Zatim se šire kanalima koji izvana izgledaju potpuno legitimno i precizno su prilagođeni kulturnom, povijesnom ili političkom kontekstu svake ciljane zajednice.
Dakle, riječ je o prvorazrednoj opasnosti.
Kako prosječan građanin može prepoznati da mu je plasirana lažna informacija?
Nekoliko je pokazatelja koji upućuju na koordinaciju. Prvi su brzina i simultanost.
Kada ista poruka u istom trenutku eksplodira na desecima inače nepovezanih kanala i profila koji nemaju jasnu međusobnu vezu, to vjerojatno nije organsko širenje sadržaja.
Drugi pokazatelj može biti sam izvor: lažni portal koji vizualno oponaša legitiman medij, račun koji je otvoren nedavno, ali ima neprirodno velik broj pratitelja ili profil bez ikakve prethodne aktivnosti koji odjednom počinje intenzivno širiti jedan specifičan narativ.
Treći je pokazatelj sadržajna preciznost. Koordinirana operacija cilja specifičnu publiku narativom prilagođenim njezinim postojećim strahovima, traumama, frustracijama ili predrasudama. Takva je preciznost rijetko slučajna.
Sasvim obični ljudi vrlo su često žrtve prijevara. Gotovo svakodnevno čitamo policijska izvješća o prijevarama koje mogu početi, primjerice, ljubavnom porukom, a završiti financijskim gubitkom. Mogu li dezinformacije destabilizirati i cijelu državu, a ne samo pojedince?
Mogu. Postoje dokumentirani i konkretni primjeri da se to već dogodilo. Rumunjski predsjednički izbori krajem 2024. jedan su od najdramatičnijih slučajeva unutar same Europske unije.
Kandidat Călin Georgescu, dotad gotovo potpuno nepoznat široj javnosti, iznenada je, zahvaljujući koordiniranoj mreži računa na društvenim mrežama, snažno izbio u javni prostor. Rumunjski Ustavni sud poništio je cijeli izborni postupak, što je nezapamćen potez koji pokazuje koliko je visoka bila institucionalna procjena ozbiljnosti situacije.
Bio je to prvi takav slučaj u modernoj europskoj povijesti povezan sa sumnjom na organiziranu vanjsku informacijsku operaciju. Ta činjenica zaslužuje punu pozornost.
Svima koji se pitaju jesu li dezinformacije stvarna prijetnja ili samo tema za akademske rasprave odgovor se nameće sam od sebe.
Tko najčešće stoji iza takvih kampanja? Može li se prstom uprijeti u neku organizaciju ili državu?
To je vrlo važno pitanje jer europske institucije na njega više ne odgovaraju nagađanjima.
Rusija je u već spomenutoj strategiji ProtectEU iz travnja prošle godine izričito identificirana kao akter koji provodi koordinirane hibridne aktivnosti protiv Europske unije, i online i offline.
To nije samo politička ocjena, nego službena sigurnosna procjena utemeljena na dokumentaciji koju su prikupile obavještajne službe država članica, Europska služba za vanjsko djelovanje i neovisne istraživačke organizacije. Ruska vanjska obavještajna služba pritom je počela vrlo otvoreno objavljivati priopćenja koja u biti služe kao kanal za distribuciju dezinformacijskih narativa. To pokazuje koliko se u ruskom pristupu briše granica između tajnih operacija i otvorene propagande.
Uz Rusiju postoje dokumentirani slučajevi koji upućuju na iranske i kineske dezinformacijske aktivnosti usmjerene prema europskoj javnosti. Međutim, ni po opsegu ni po koordiniranosti ne dosežu razinu onoga što Rusija sustavno radi od 2014., a posebno intenzivno od 2022. i početka otvorene invazije na Ukrajinu.
Važno je dodati i dimenziju koja se u javnoj raspravi ponekad previđa. Unutar Europske unije postoje domaći akteri koji, katkad svjesno, a katkad nesvjesno, pojačavaju ruske narative.
Ta dimenzija zaslužuje jednaku pozornost jer je s aspekta demokratske otpornosti možda čak opasnija od izravnih stranih izvora. Strana dezinformacija bez domaćeg prenositelja ili “pojačivača” ne može daleko stići.
Prepoznajete li takvo nešto i u Hrvatskoj?
Kada je riječ o Hrvatskoj, ne možemo se praviti da nismo pogođeni pokušajima utjecaja hakerskim napadima ili dezinformacijama.
Prije nekoliko godina svjedočili smo napadima na cijeli niz domaćih institucija, od zračnih luka do javnih službi. Hakeri su pokušavali prisvojiti podatke pohranjene na domaćim poslužiteljima ili izazvati kaos u radu javnih službi. Sjećamo se gužvi u zračnim lukama, a ljudi koji se tom problematikom detaljnije bave već su tada upozoravali da nije riječ o izoliranoj pojavi.
Hrvatska je prepoznata kao jedna od država čija destabilizacija može odgovarati nečijim širim, globalnim interesima.
Koliko se građani mogu osjećati sigurno? Nedavno smo imali hakerske napade na hrvatske institucije, a hakeri su se hvalili da su podatke naših građana objavili na takozvanom dark webu. Mogu li se građani danas osjećati sigurno?
Građani prije svega moraju biti oprezniji. Riječ je o pojavi koja je uzela maha i koja je u vrlo zaoštrenim oblicima prisutna već otprilike dvanaest godina. Tehnologija je znatno napredovala, a da ne govorimo o umjetnoj inteligenciji.
Takvim se destruktivnim aktivnostima danas ne bave samo države koje su geopolitički suparnici Europske unije, nego i različite kriminalne skupine. One često djeluju u sprezi s pojedinim državama, ali i iz čisto kriminalnih, komercijalnih razloga pokušavaju doći do osobnih podataka, manipulirati njima ili pojedincu nanijeti neku drugu vrstu štete.
Izrazito je važno jačati informatičku pismenost.
Ljudi danas praktički ne mogu živjeti bez mobitela, neovisno o tome jesu li mladi ili stari. Moraju biti svjesni da se svaki put kada upotrebljavaju računalo, tablet ili mobitel izlažu mogućoj opasnosti.
Javni razgovor o tome svakako je prijeko potreban, ali čini mi se da je ovoga trenutka vrlo važno slijediti primjer Finske. Ona je još prije mnogo godina u dječje vrtiće uvela programe kojima se djecu od najranije dobi uči odgovorno služiti tehničkim sredstvima za masovnu komunikaciju. Građanima koji su tako obrazovani teže je manipulirati.
I sami ste bili žrtva dezinformacija ili manipuliranja informacijama. Kako je to izgledalo u vašem slučaju?
Ako razgovor uvedemo u osobnu sferu, koja svakako nije nevažna, rekao bih da metom sustavnih dezinformacijskih i kibernetičkih napada postajete onoga trenutka kada vaš rad počne davati rezultate koji nekome smetaju.
Ja sam javna osoba, obnašam javne dužnosti i djelujem u skladu sa svojim političkim uvjerenjima. Kada oni kojima moji stavovi smetaju nemaju argumente kojima bi osporili činjenice koje iznosim i kada je pritisak institucija Europske unije dovoljno snažan da ga se više ne može ignorirati, posežu za nečim potpuno očajničkim. Koliko god to bilo ružno, u toj očajničkoj predstavi s druge strane leži i određena potvrda da dobro radite svoj posao.
Režimski tabloidi u Srbiji ne osporavaju moje argumente niti ulaze u sadržajnu raspravu o informacijama koje iznosim. Pripisuju mi izjave koje nisam izrekao i objavljuju fotografije u lažnom kontekstu.
Moje sudjelovanje u Domovinskom ratu legitimna je i, rekao bih, časna biografska činjenica koju dijelim s mnogim hrvatskim građanima. Oni je upotrebljavaju kao sirovinu za montirane priče o zločinima koji se nikada nisu dogodili. Režimski tabloidi u Srbiji, na čelu s notornim Informerom, gotovo me svakodnevno nazivaju ustašom i ratnim zločincem. To je sustavna fabrikacija čiji je jedini cilj diskreditirati osobu prije nego što informacije uopće stignu do onih kojima su namijenjene.
Dugo ste u politici i vjerojatno možete prepoznati kada počinje orkestrirano širenje dezinformacija. Gdje je granica između spontanog širenja neke informacije, političke propagande i namjerne dezinformacijske kampanje?
Postoji razlika između političke propagande, koliko god ona nekome bila simpatična ili antipatična, i organizirane dezinformacijske kampanje. Ta je razlika važna i treba je precizno povući.
Politička propaganda iznosi stajališta i interpretacije koje mogu biti pristrane, oštre ili nekome neprihvatljive. Ona pokušava tumačiti stvarnost, možda i iskrivljeno, ali polazi od nečega što se doista dogodilo.
Dezinformacijske kampanje i operacije ne tumače stvarnost, nego je konstruiraju. To je velika razlika. Kada mi se pripisuju izjave koje nisam izrekao ili kada se moji tekstovi obrađuju tako da im se dodaju naslovi koji nemaju nikakve veze s onim što je napisano, to više nije interpretacija. To je fabrikacija, da ne kažem falsifikat.
Drugi je ključni kriterij koordinacija. Propaganda može biti spontana i kaotična. Može dolaziti iz različitih smjerova i prenositi različite poruke, ali operacija ima raspored i disciplinu.
Kada ista krivotvorena tvrdnja istodobno dolazi iz tabloida, s parlamentarnih govornica i preko anonimnih mreža na društvenim platformama, i to upravo u trenutku koji je za vlast u Srbiji posebno osjetljiv, teško je govoriti o slučajnosti. To je orkestracija. Upravo su ta koordinacija i sinkroniziranost, koje se ponavljaju prema istom obrascu, ono po čemu dezinformacijsku operaciju mogu prepoznati ljudi koji znaju što traže.
Ima li uopće smisla demantirati takve navode ili reagirati kada je buka s druge strane toliko snažna i glasna?
Naravno da ne možete samo uzvišeno ignorirati kampanju koja je vrlo prljava i intenzivna. Morate pronaći način na koji će širenje istine biti učinkovitije od širenja falsificiranih tvrdnji.
Treba reagirati preko medija koji nisu kontaminirani takvim zloupotrebama. Dovoljno je točno informirati određeni broj ljudi koji će, prihvaćajući vaše argumente, te informacije vjerojatno prenijeti dalje.Osim toga, pokazalo se da oni koji prečesto posežu za dezinformacijskim kampanjama zapravo urušavaju vlastitu vjerodostojnost. Međutim, treba ih identificirati, klasificirati i potvrditi kao izvore lažnih vijesti.
Istraživanja pokazuju da stariji dijele lažne vijesti i sedam puta češće
Prije nekoliko godina pokrenuli ste programe edukacije o dezinformacijama i došli do iznenađujućih rezultata tko najviše među građanima prenosi lažne vijesti. Otkrijte nam detalje.
Riječ je o pionirskim projektima u hrvatskom medijskom i političkom prostoru. Bilo je ljudi koji su se time bavili i prije mene, ali ja sam prije otprilike šest godina, dvije godine zaredom, pokrenuo programe namijenjene različitim skupinama.
Prvi je bio projekt „Kidalica lažnih vijesti“, namijenjen srednjoškolcima i studentima. Sljedeće sam godine za naše starije sugrađane pokrenuo program „Hodalica kroz lažne vijesti“. Ono što sam iz tih projekata naučio nije me iznenadilo sadržajem, ali jest razmjerima. I mladi i stari suočavaju se s istim temeljnim problemom, a to nije nedostatak informacija. Njih možda ima i previše.
Sjećam se jedne dobre dosjetke.
Prije 20 ili 30 godina tragali smo za informacijama kada smo htjeli napisati tekst, diplomski ili doktorski rad. Danas informacije pronalaze nas. U načinu na koji informacije traže svoju ciljanu publiku treba biti izrazito oprezan, ali i sve bolje obrazovan kako bismo se mogli snaći.
Informacijski prostor u kojem živimo toliko je zasićen da provjera postaje napor koji se odgađa, dok je dijeljenje informacija gotovo refleksno. Upravo se u toj pukotini između primitka informacije i njezine provjere često nastanjuju dezinformacije. Algoritmi tu pukotinu ne zatvaraju, nego je proširuju.
Njih ne zanima je li nešto istinito, nego može li potaknuti angažman. Kada smo pokrenuli „Kidalicu lažnih vijesti“ za srednjoškolce i studente, pošli smo od pretpostavke da su mladi prirodno otporniji na dezinformacije jer su odrasli s tehnologijom.
Ta se pretpostavka vrlo brzo pokazala pogrešnom jer digitalna vještina i kritičko mišljenje nisu isto. Stariji građani, s druge strane, pokazali su se iznimno motiviranom publikom. Predavanja sam organizirao u domovima za starije.
Sjećam se da sam jednu skupinu pitao tko se koristi Facebookom. Mislim da ih je oko 80 posto podignulo ruku. To su ljudi koji su itekako željni komunikacije sa svijetom, možda i zbog svoje životne dobi.
Istraživanja su, nažalost, pokazala da starije osobe četiri do sedam puta češće dijele netočne informacije od mlađih. Razlog nije naivnost, nego navika dijeljenja sadržaja kao društvenog čina, bez koraka provjere koji bi trebao postati automatski.
Kada im jednom objasnite mehanizme manipulacije, reakcija je gotovo uvijek ista – žele znati više.
Kampanjama smo dosegnuli velik broj mladih i educirali seniore. Svaki od tih razgovora potvrdio je isto: medijska pismenost nije urođena sposobnost, nego se uči.
Gdje je naša budućnost? Možemo li se uopće obraniti u šumi informacija i dezinformacija?
Vrlo je teško dati argumentirano optimističan odgovor jer upravo traje bjesomučna utrka.
S jedne strane potiče je želja da se alati umjetne inteligencije komercijalno iskoriste, a s druge ih strane svi koji se sukobljavaju na globalnoj političkoj i gospodarskoj sceni žele upotrijebiti kao stratešku prednost pred konkurentima. Nedavno sam bio u San Franciscu na sastanku zastupnika u Europskom parlamentu i članova američkog Kongresa, gdje smo vodili upravo takvu raspravu.
Jedan je američki stručnjak rekao da je riječ o vrlo ozbiljnom pitanju. Ako Sjedinjene Države imaju prednost u razvoju alata umjetne inteligencije i svjesne su te prednosti, trebaju li u tom trenutku otvoriti etička pitanja i mnogo ozbiljnije provjeravati ono što umjetna inteligencija jest, znajući da globalni konkurenti poput Rusije ili Kine nemaju takvih dvojbi i da će svaki tehnološki napredak pokušati iskoristiti za nametanje svojih interesa?
To je prije svega utrka između komercijalnog i etičkog. S tom smo se dvojbom susreli već mnogo puta.
Europska unija ipak je prostor u kojem se u znatnoj mjeri pokušava regulirati rad velikih tehnoloških kompanija, kao i društvena uloga i položaj umjetne inteligencije. To naš kontinent, odnosno Europsku uniju, čini prostorom u kojem se pojavljuje politička odgovornost prema onome što nedvojbeno nije samo naša budućnost, nego praktički već naša sadašnjost.
Postajemo li zbog toga slabiji od onih koji nemaju etičke i moralne kriterije kada je riječ o umjetnoj inteligenciji i naprednim tehnologijama?
Ne bih rekao da smo zbog toga nužno u podređenom položaju. Ako ovakvim kampanjama i razgovorima, poput ovoga koji vodimo vi i ja, uspijemo proširiti svijest o tome koliko je opasnost prisutna te ako građani postanu obrazovaniji u upotrebi modernih komunikacijskih sredstava i platformi, generacije koje dolaze vjerojatno će steći određenu otpornost. Možda neće biti potpuno imune, ali barem neće pasti već na prvoj prepreci.
Sviđa mi se krilatica koja već dulje kruži: „Na internetu si ono što dijeliš.“
Ako budemo potpuno svjesni da internetski prostor nije bezazlen, možemo iskoristiti goleme mogućnosti koje nam otvara u komunikaciji i stvoriti pretpostavke za opći društveni napredak. Istodobno moramo biti svjesni opasnosti koje se u njemu kriju. Možda će već sljedećoj generaciji ovakav razgovor djelovati anakrono, ali do te točke ipak treba doći.
Koliko su u tome važni mediji kao neovisni stručnjaci i profesionalci?
Izrazito su važni. Međutim, priroda prikupljanja, obrade i plasiranja vijesti promijenila se u posljednjih četrdesetak godina. Danas je rad redakcija u svim medijima bitno drukčiji nego prije.
Čini mi se da danas svi robuju brzini i žele ekskluzivnost. Što je obrada neke društvene teme intenzivnija, veća je i mogućnost privlačenja većeg broja gledatelja, slušatelja i čitatelja. Po srednjoj sam stručnoj spremi novinar i sjećam se krilatice iz jednog udžbenika koja je opisivala američke tabloide: „Ako ima krvi, ide na naslovnicu.“
Glad za informacijama koje podižu nakladu uvijek je postojala. Međutim, tehnologija i današnji način obrade vijesti radikalno su povećali opasnost da manipulacija i falsifikat, plasirani bez ikakve provjere, zamijene profesionalno obrađenu vijest iza koje stoje autori s integritetom.
Zato moramo imati dobro obrazovanu publiku kojoj se mediji obraćaju, ali i mediji moraju raditi na vlastitoj vjerodostojnosti.
Koji biste savjet dali građanima? Komu vjerovati i gdje tražiti točne informacije?
Kada neka informacija u vama izazove snažnu emocionalnu reakciju – ogorčenje, strah, ponos ili euforiju – zastanite.
Upravo je ta emocionalna reakcija signal da nešto treba provjeriti, a ne automatski podijeliti. Dezinformacijske operacije, kao što smo dosad naučili, ne djeluju na razum, nego na emocije. Osmišljene su tako da reagirate brže nego što biste inače reagirali.
Svaki put kada u tome uspiju, postali ste dio njihove distribucijske mreže, čak i ako toga niste svjesni. U digitalnom prostoru, koji je osmišljen tako da ukloni stanku između podražaja i reakcije, taj trenutak zastajanja predstavlja čin otpora. To je najvažnija stvar koju sam naučio radeći na ovim projektima.
Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran ili obvezan informacijom, informacijama ili gledištima izraženima u okviru projekta za koji su odgovorni isključivo autori, intervjuirane osobe, izdavači i osobe zadužene za predstavljanje programa javnosti u skladu s primjenjivim zakonom. Europski parlament se također ne može smatrati odgovornim za neposrednu ili posrednu štetu do koje može doći u okviru ostvarenja projekta.
