Zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula sudjelovao je na Ocean Weeku 2026., koji organizira SEARICA, Intergrupa Europskog parlamenta za mora, rijeke, otoke i obalna područja, čiji je potpredsjednik. Na panelu o budućem Europskom zakonu o oceanima govorio je o tome kako europske politike učiniti prilagođenima stvarnim uvjetima života na otocima.

Kako oblikovati buduću europsku politiku prema oceanima? I, još konkretnije, što bi u praksi trebao značiti „otočni refleks“? Upravo su to bila neka od ključnih pitanja o kojima je Tonino Picula govorio na panelu „Designing the European Ocean Act: Defining its Scope and Ambition“, održanom u sklopu Ocean Weeka 2026.

„Bila je ovo vrlo dobra godina za otočane i nadam se da ćemo za godinu dana moći reći isto“, poručio je Picula, podsjetivši da je Europska unija tijekom posljednje dvije godine pokrenula ili najavila niz važnih inicijativa povezanih s otocima i oceanima.

Budući Europski zakon o oceanima, smatra Picula, dolazi u pravom trenutku. No njegov cilj ne bi trebao biti stvaranje još jednog sloja europskih politika, nego povezivanje postojećih politika kako bi djelovale zajedno i kako bi se izbjeglo ponavljanje istih pogrešaka.

Otoci nisu jedna kategorija

Kada se govori o europskim otocima, često se prvo pomisli na otočne države poput Malte i Cipra ili na velike otoke poput Sicilije, Sardinije i Baleara. Međutim, oko 60 posto otoka u Europskoj uniji ima manje od 1.000 stanovnika. Upravo ti mali otoci, iako predstavljaju tek manji dio ukupnog otočnog stanovništva, često se suočavaju s najizraženijim teritorijalnim izazovima.

„Mali otok s 300 stanovnika, jednom trajektnom vezom i vrlo ograničenim administrativnim kapacitetima ne suočava se s istom stvarnošću kao Sicilija ili Mallorca“, upozorio je Picula.

Zato „otočni refleks“ ne može značiti stvaranje jednog novog modela koji bi se primjenjivao na sve otoke. Takav bi pristup, smatra Picula, samo ponovio problem modela „jednog rješenja za sve“.

Ključnim smatra načelo supsidijarnosti. Europska razina treba postaviti zajedničke ciljeve i načela, ali nacionalne i regionalne vlasti moraju imati dovoljno prostora da politike prilagode vlastitim otočnim okolnostima.

„Fleksibilnost ne treba promatrati kao poseban tretman. Ona je način da zajednički europski ciljevi budu ostvarivi i pravedni u vrlo različitim teritorijalnim uvjetima.“

Ista pravila ne daju uvijek iste rezultate

Posebnost otočnih uvjeta naročito dolazi do izražaja kod javnih ulaganja.

Picula je kao primjer naveo nedavno francusko istraživanje provedeno na francuskim atlantskim otocima. Dok su troškovi organizacije gradilišta u analiziranim projektima na kopnu iznosili oko 2 posto ukupne vrijednosti projekta, na otocima su činili oko 31 posto.

Razlozi su vrlo konkretni: materijal i strojevi moraju prijeći more, radnicima je ponekad potrebno osigurati smještaj, logistika je složenija, a broj izvođača i razina konkurencije manji.

To, naglašava Picula, nije samo francuska posebnost. I nedavno izvješće OECD-a, koje obuhvaća 47 europskih otočnih regija i primjere iz Hrvatske, Grčke i Švedske, pokazuje da otočnost stvara mjerljive dodatne troškove u prometu, javnim uslugama i gospodarskim aktivnostima.

Zbog toga isti iznos europskog ili nacionalnog financiranja ne mora proizvesti isti rezultat na otoku i na kopnu. Upravo bi to trebao prepoznati „otočni refleks“ – ne samo pitanje je li neki otok formalno prihvatljiv za određeni program, nego i pitanje može li taj program u stvarnosti funkcionirati u otočnim uvjetima.

Isto vrijedi za promet, energetiku, zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i brojna druga područja.

Potrebno je bolje mjeriti otočnost

Jedan od ključnih preduvjeta za takav pristup jest, smatra Picula, bolje mjerenje otočnosti.

Europska komisija s pravom traži detaljnije i preciznije podatke, ali sama granularnost podataka nije dovoljna. Ako se koriste pogrešni pokazatelji, čak i na vrlo maloj geografskoj razini možemo dobiti pogrešnu sliku.

Udaljenost, primjerice, ne može značiti samo broj kilometara. Za stanovnika otoka udaljenost znači i vrijeme putovanja, učestalost trajektnih linija, njihovu pouzdanost, vremenske uvjete i mogućnost da se istoga dana vrati kući.

Slično vrijedi i za dostupnost javnih usluga.

Poseban problem predstavlja sezonski pritisak. Na mnogim se otocima infrastruktura planira prema broju stalnih stanovnika, dok se tijekom ljeta broj korisnika može višestruko povećati.

Zato Picula ističe važnost pristupa poput Habitabilityja, koji je razvilo Sveučilište Åbo Akademi, uz podršku njegova ureda, a koji se već primjenjuje u Finskoj i Danskoj, dok je njegovo testiranje započelo i u Hrvatskoj.

Habitability povezuje službene podatke s lokalnim znanjem i iskustvom stanovnika. Cilj je dobiti sliku ne samo o tome što postoji „na papiru“, nego i o tome jesu li usluge doista dostupne i mogu li ih stanovnici stvarno koristiti.

Bolji podaci pritom nisu sami sebi svrha. Oni bi trebali mijenjati način na koji se osmišljavaju programi, postavljaju kriteriji prihvatljivosti, raspoređuju sredstva i procjenjuju rezultati.

Četiri elementa „otočnog refleksa“

Za Piculu bi „otočni refleks“ u europskim politikama trebao počivati na četiri elementa:

  • boljem mjerenju otočnosti
  • fleksibilnosti u nacionalnoj i regionalnoj provedbi politika
  • procjeni stvarnog učinka, a ne samo formalne prihvatljivosti
  • uključivanju otočnih zajednica u oblikovanje politika, a ne tek u trenutku kada se otvore pozivi za financiranje.

Europski zakon o oceanima može pomoći da takav pristup postane dio šire i integriranije europske politike prema oceanima.

No pravi test, zaključuje Picula, bit će vrlo jednostavan: može li ista europska politika pravedno funkcionirati na velikom otoku, malom otoku i na kopnu?

Ne tako da se prema svima primjenjuje potpuno isti pristup, nego tako da svima pruži pravednu priliku za ostvarivanje usporedivih rezultata.