Picula o Vučiću, Rusiji i budućnosti europske sigurnosti

Iako je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozivom Kanadi da postane pridružena članica Unije povukla pravi potez, ne smijemo zanemariti činjenicu da Europa već godinama nije u stanju integrirati svoje neposredno susjedstvo, a sada bi se odjednom, uvjetno rečeno, naravno, željela širiti do Pacifika. Savez Europe i Kanade dobra je vijest za Europu jer ponovno potvrđuje njezinu globalnu privlačnost, ali to ne umanjuje neuspjeh Europe u pokušaju da stabilizira i integrira svoje susjedstvo, zar ne?

Smatram da je približavanje EU i Kanade prije svega proizvod geopolitičkih previranja ali i očitovanja pripadnosti i identifikacije sa sustavom zapadnih demokratsko liberalnih vrijednosti. Drago mi je da Europska unija još uvijek ima tu vrstu privlačnosti jer joj se žele pridružiti i partneri s druge strane Atlantika. Raduje i postojana promjena stajališta u Ujedinjenoj Kraljevini glede štetnosti Brexita. Međutim, potpuno je opravdano pitanje koje postavljate, ako Bruxelles za nekoliko mjeseci može otvoriti vrata Kanadi, dalekoj, bogatoj, stabilnoj demokraciji, kako to da nakon više od dvadeset godina čekanja nismo uspjeli otvoriti isti taj put za susjede koji su, geografski, povijesno i sigurnosno, doslovno u našem dvorištu? Kod dijela kandidata usporavanje doista dolazi zbog držanja EU, tehnička spremnost postoji, politička odluka kasni, te tu postoji prostor za opravdanom kritikom. No kod nekih kandidatkinja razlog nije problem u nedostatku europske volje, nego je razlog ono što same te zemlje rade, ili ne rade, bilo da je riječ o vanjskopolitičkom usklađivanju, odnosu prema vlastitoj ratnoj prošlosti ili unutarnjim institucionalnim blokadama koje domaći akteri aktivno održavaju. Zato bih rekao da paralela s Kanadom djelomično stoji, kao pokazatelj koliko brzo Unija zna djelovati kad postoji jasna politička volja, ali ne i kao dokaz da je jednako spora prema svima u regiji.

Sada se spominje i pridruženo članstvo Australije. Koliko je to realno?

Predsjednica Parlamenta, Roberta Metsola je u intervjuu spomenula Australiju i Novi Zeland kao moguće sljedeće pridružene članice, opisala je to kao svojevrsni treći put između punopravnog članstva i statusa kandidata, ali je sama priznala da su razgovori tek u početnoj fazi i da model još nema definiran sadržaj. To nije isto što i konkretan prijedlog kakav je von der Leyen uputila Carneyju s govornice. Australska vlada odgovorila je suzdržano, poručili su da je njihov fokus na dovršetku vlastitog trgovinskog sporazuma s Unijom, koji je uostalom već zaključen u ožujku i ukida više od 99 posto carina, uz poboljšan pristup kritičnim sirovinama i sigurnosno-obrambeno partnerstvo. Novi Zeland je bio još izravniji, poručili su da o pridruženom članstvu uopće nije bilo razgovora. Australija zapravo već ima gotovo sve što bi joj takav status ponudio, kroz novi, postojeći sporazum. Kod Kanade je postojala jasna, akutna okidačka točka, česti sukobi s Washingtonom oko carina, koji su Carneyja “gurnuli” prema Europi. Kod Australije te hitnosti trenutačno nema.

Je li Crna Gora doista u završnoj fazi pristupnih pregovora, kao što to uvjerava povjerenica za proširenje Marta Kos?

Crna Gora je otvorila svih 33 poglavlja, a do sada ih je privremeno zatvorila 18, dakle nešto više od pola, uz zadnja dva, konkurencijsku politiku i carinsku uniju, zatvorena u srpnju. Povjerenica Kos je to prije samo par dana, nakon razgovora s premijerom Spajićem, ponovno potvrdila riječima da je zemlja u završnoj fazi, uz cilj da se proces zaokruži do kraja ove godine. Ono što bih dodao, jer to Kos i sama naglašava, jest da ta formulacija nosi i upozorenje, ne samo opis stanja. Ona izričito kaže da su za uspješan završetak ključni političko jedinstvo, stabilnost i nastavak reformi, a to nije slučajno rečeno baš sada. Prošli tjedan u Podgorici nije održana sjednica Skupštine na kojoj se trebalo glasati o smjeni njezina predsjednika Andrije Mandića, opozicija je inicijativu pokrenula nakon što je on obitelji Ratka Mladića uputio telegram sućuti. Sjednica nije ni počela zbog nedostatka kvoruma. Ne bih ulazio u nagađanja o tome kako bi glasanje završilo da je održano, ali sama činjenica da je Crna Gora, u istom tjednu kad joj se govori da je na pragu članstva, morala raspravljati o ovakvom pitanju dovoljno govori sama za sebe. To je upravo ona vrsta trenutka koji sam i ranije isticao kad sam govorio da s ljudima koji veličaju osuđene ratne zločince nije moguće graditi europsku budućnost. Sama završnica pregovora o članstvu u EU ujedno je i najosjetljivija faza kada treba računati i na jasnije zahtjeve pa i intenzivnije otpore od strane onih s kojima se pregovara.

Što će eventualni ulazak Crne Gore značiti za Vučićev režim? U tom se slučaju i njegova teza o neiskrenoj Europi koja ne namjerava primiti nove članice potvrđuje kao lažna. Čini se kao da Vučić konstantno testira vjerodostojnost europske politike.

Ako Crna Gora doista uđe u Uniju u skoroj budućnosti, dok Srbija već pet godina nije uspjela otvoriti nijedno novo poglavlje, to postaje neoboriv dokaz da proces proširenja funkcionira i da ključni problem nije toliko u nedostatku europske volje, nego nepostojanju volje u samom Beogradu da odradi ono što se od svake kandidatkinje traži. Za Vučićev režim to bi bio ozbiljan udarac na unutarnjem planu. Njegova politička konstrukcija dugo počiva na narativu da je Srbija žrtva dvostrukih standarda, da radi sve što treba, ali da Zapad prema njoj nije pravedan ili uopće nema stvarnu namjeru primiti zemlje zapadnog Balkana. Ulazak susjedne zemlje razbio bi taj narativ pred vlastitom javnošću, koja bi  postavila logično pitanje, ako su oni mogli za nekoliko godina, zašto se mi nismo pomaknuli s mrtve točke nakon pet godina. Ne bih to nazvao testiranjem vjerodostojnosti u smislu strategije koja mu donosi korist, prije bih rekao da svaki takav napredak u regiji tu tezu razotkriva kao praznu. Ulazak Crne Gore, kad se dogodi, bio bi važan ne samo za nju samu, nego i kao dokaz cijeloj regiji da je proces proširenja prije svega – moguć.

I Srbija i Unija čekaju rezultate skorih izbora u Srbiji. Izbori u autokratskim sustavima uglavnom služe za učvršćivanje autokratske vlasti. Mnogi misle da su ovo prvi izbori koje bi Vučić mogao izgubiti. Što vi mislite?

Ankete trenutačno daju različitu sliku ovisno o tome tko ih provodi, neke pokazuju studentsku listu ispred SNS-a, druge suprotno. Ono što mi se čini pouzdanijim signalom od pojedinačne ankete jest ono što neovisna istraživanja bilježe već godinu i pol, podrška prosvjedima nakon tragedije u Novom Sadu ostaje postojana, a povjerenje građana u vrh vlasti osjetno je oslabilo u odnosu na prije samo nekoliko godina. To nije raspoloženje koje nastaje niti nestaje za vrijeme kampanje od par mjeseci. Izbori u autokratskim sustavima doista se često koriste za učvršćivanje postojeće vlasti, to je obrazac koji smo u Srbiji viđali i ranije. No, ono što ovaj put smatram značajnim jest da je po prvi put nakon dugo vremena jedno ozbiljno, metodološki uvaženo istraživanje pokazalo da neka druga opcija osim SNS-a ima šanse, što samo po sebi govori da taj obrazac više nije neupitan kao prije. Hoću reći, mladi ljudi koji su izašli na ulice zbog nečega u čemu su prepoznali nepravdu, uspjeli su promijeniti sam ton rasprave u zemlji, i to je već samo po sebi vrijedno priznanja, neovisno o konačnom izbornom rezultatu. Podsjećam i da se Srbija obvezala ispunite preporuke ODIHR-a poput ažuriranja biračkog popisa, kao preduvjet za slobodne i fer izbore. To je nešto što ćemo u Bruxellesu vrlo pomno pratiti, jer vjerodostojnost samog procesa jednako je važna kao i njegov ishod.

Bi li Vučić uopće priznao izborni poraz? Pojedini analitičari upozoravaju na mogućnost eskalacije nasilja. Već sada Srbi iz Republike Srpske divljački napadaju studente iz Srbije samo zato što su protiv Vučića.

Vučić u posljednjih 14 godina nikad nije bio u situaciji da prizna poraz na nacionalnoj razini, cijela njegova vladavina izgrađena je na kontroli izbornog procesa, ne na gubljenju vlasti kroz njega. To samo po sebi ne znači da bi poraz odbio priznati, ali znači da nemamo presedan na koji bismo se mogli osloniti. Što se tiče rizika eskalacije, taj strah dijelim, ali bih bio oprezan s pripisivanjem odgovornosti prije nego što je stvarno utvrđena. Napade na studente iz Srbije koji su prošli tjedan posjetili Republiku Srpsku dio javnosti pripisuje strukturama bliskim samom Vučićevom režimu, ne stanovništvu Republike Srpske kao takvom, dok drugi izvori tvrde suprotno, da iza toga stoje lokalni akteri povezani s Dodikom. Dok se ne razjasni tko je stvarno organizirao te incidente, ne bih to olako pripisivao nikome u cjelini. Naglašavam da atmosfera uoči ovih izbora postaje sve napetija, i da neki politički akteri imaju interes koristiti incidente poput ovih za vlastite svrhe. U takvoj klimi svaki novi incident nosi rizik eskalacije, neovisno o tome tko ga je izvorno pokrenuo, i upravo zato mislim da je odgovornost međunarodne zajednice, uključujući i nas u Europskom parlamentu, da vrlo pažljivo prati razdoblje do i nakon 25. listopada.

Šefica Europske komisije Ursula von der Leyen prije nekoliko dana održala je svoj šesti govor o stanju Unije. Puno je toga rekla i puno se ponavljala, ali čini mi se da je zanimljivije ono što nije izgovorila i što je prešutjela.

Ono što mi je prvo palo na pamet jest da se ovaj govor uklapa u obrazac koji smo kod nje viđali svake godine dosad. Dijagnoze su joj gotovo uvijek precizne, ali rješenja traži gotovo isključivo u novim institucijama i instrumentima, dok njihova stvarna uspostava ovisi prije svega o zajedničkoj političkoj volji, a nje često jednostavno nema. Ona to redovito pokušava nadomjestiti pozivima na stvaranje “nove Europe”, snažnije prema van i složnije iznutra, ali to smo čuli i prošlih godina. Trebamo pričekati rujan iduće godine da vidimo koliko će od ovih ambicioznih najava preživjeti test ovog, kako ga je sama nazvala, izvanrednog vremena. Kada je riječ o prešućivanju, nije npr. izgovorila riječ proširenje. Govorila je apstraktno, o procesu. Dio o Srbiji ostavila je za sam kraj govora, i premda je osudila veličanje ratnih zločinaca, izbjegla je izgovoriti riječ genocid u vezi s Mladićem. To nije sitnica, to je izbor riječi koji nešto znači, pogotovo kad znamo da je prilikom posjete Srebrenici osobno govorila o genocidu bez ikakvog ustručavanja. Priznajem da me kao izvjestitelja za Srbiju ta razlika iznimno razočarala. Jednako tako, na plenarnu je sjednicu pozvala nekoliko gostiju, ali ne i Majke Srebrenice, što je bila prilika koju je, smatram, propustila. Sprovod je, uostalom, praktički bio organiziran uz puno sponzorstvo države, iako Vučić osobno nije bio prisutan, a mi od Komisije nismo čuli ništa konkretno o tome hoće li se to odraziti na tijek pregovora. To je veće pitanje od jedne rečenice u govoru, treba li uopće nastaviti pregovarati s onima koji glorificiraju ratne zločince, i o tome jednostavno nije bilo ni riječi.

Zašto europski čelnici, što se jasno vidjelo na nedavnoj plenarnoj sjednici Europskog parlamenta u Strasbourgu, ostavljaju dojam političkih patuljaka u usporedbi s kanadskim premijerom Carneyem?

Carney je u Strasbourgu ostavio dojam čovjeka koji zna točno što želi i zašto, jasna poruka o udruživanju “srednjih sila”, spremnih biti “za stolom, a ne na jelovniku”, kako je to formulirao još početkom godine. To je koherentna, artikulirana vizija, i mislim da je pogrešno tu ideju podcijeniti, jer živimo u svijetu gdje je broj autokracija veći od broja demokracija, i takvo okupljanje istomišljenika postaje nužnost, ne luksuz. Kontrast s europskim čelnicima djelomično dolazi upravo otuda, iz jasnoće. Kad je Washington uveo carine, Ottawa je odgovorila protumjerama, dok je Unija, u očima velikog dijela javnosti, radije pognula glavu pred tom trgovinskom agresijom nego uzvratila jednako odlučno. Ta razlika u refleksu, jedni reagiraju brzo i jasno, drugi pregovaraju i traže kompromis. Carneyjeva prisutnost je sjednicu učinila zanimljivom, jer je sam govor predsjednice Komisije, djelovao kao duga, tehnokratska lista najava. To govori više o načinu komunikacije nego o stvarnoj snazi. Unija ima kapacitet i resurse koje Kanada nema, ali očito joj nedostaje lidera kapacitiranih da takvu istu jasnoću predstave javnosti. Zato ne bih to nazvao patuljastim u smislu stvarne moći, ali u smislu komunikacijske uvjerljivosti, poanta definitivno stoji.

Savez Europe i Kanade, premda ne znamo kako će na kraju izgledati, odgovor je na promjenu politike Washingtona, koji je svoje saveznike počeo tretirati kao svoje protivnike. Tko će na kraju zbog toga izvući deblji kraj?

Transatlantski odnosi su građeni desetljećima, ali ovako narušeno povjerenje se neće obnoviti lako čak i kad se promijeni administracija. Kanada i Europa sada aktivno traže alternative upravo zato što više ne mogu računati na predvidljivost u odnosima sa SAD. Ako se jednom alternativa izgradi, malo je vjerojatno da će se odnos vratiti na staro, čak i pod nekim budućim predsjednikom. Kanada u ovome nosi najveći kratkoročni rizik, jer je njezino gospodarstvo neusporedivo više ovisno o SAD-u nego što će u dogledno vrijeme partnerstvo s Europom ikad biti. Carney može graditi diversifikaciju, ali to je proces koji traje godinama, a šteta od carina i trgovinskog rata osjeća se odmah. Europa je, čini mi se, u najčudnijoj poziciji, dobiva novu priliku pokazati globalnu privlačnost, ali istovremeno mora paziti da ovo ne protumači kao zamjenu za rad na vlastitim slabostima. Lakše je slaviti novi savez nego suočiti se s pitanjem zašto smo dosad toliko ovisili o jednom partneru da nas njegova promjena smjera ovako pogađa. Ako me pitate tko na kraju izvlači deblji kraj, rekao bih da je to zapravo cijeli koncept transatlantskih odnosa kakav smo poznavali zadnjih osamdeset godina i koji je izgradio posthladnoratovski svijet, a ne pojedinačno Washington, Ottawa ili Bruxelles.

Kako će Kanada i Europa nadomjestiti sigurnosnu i obrambenu moć Sjedinjenih Država? Je li to uopće realno u sadašnjim okolnostima ?

Ne bih dijelio iluziju da Kanada i Europa u kratkom roku mogu jednostavno “nadomjestiti” ono što je Amerika desetljećima pružala. To bi bilo neozbiljno tvrditi. Ono što je realno jest djelomična, postupna nadogradnja vlastitih kapaciteta, ne potpuna zamjena. Brojke to dobro ilustriraju. Države članice EU-a danas u opticaju drže više od stotinu različitih tipova oružanih sustava, naspram tridesetak u Sjedinjenim Državama, što govori koliko je europska obrambena industrija fragmentirana i koliko je posla pred nama samo na standardizaciji, prije nego što uopće govorimo o novim kapacitetima. Analize bivših visokih dužnosnika NATO-a procjenjuju da bi neka vrsta “europskog NATO-a” bila realno ostvariva tek za petnaestak do dvadeset godina, uz djelomičnu autonomiju u konvencionalnoj obrani, pomorskoj sigurnosti i kibernetičkim operacijama, dok bismo za nuklearno odvraćanje, strateško izviđanje i logistiku velikih razmjera i dalje strukturno ovisili o SAD-u. To ne znači da je sav taj proces uzaludan, samo znači da moramo biti realni oko vremenskog okvira. Obrana i sigurnost ostaju prvenstveno u nadležnosti samih država članica, i ta vrsta nacionalne zadrške polako popušta pred potrebom bolje koordinacije i većih ulaganja, ali to je proces, ne prekidač koji se jednostavno uključi.

Europa je pokrenula niz projekata u cilju obnove svoje obrambene infrastrukture, ali proces je iznimno spor. Je li problem u birokratiziranosti europskog aparata i sporom odlučivanju ili u samoj naravi tog procesa?

Dvadeset i sedam nacionalnih sustava nabave i certificiranja ne možemo uskladiti preko noći, a duboka fragmentacija europske obrambene industrije plod je desetljeća zasebnog odlučivanja koje se sada teško poništava. Izgradnja proizvodnog kapaciteta, obuka radne snage, testiranje i certificiranje novog naoružanja, sve to traje godinama u bilo kojem sustavu. Kad netko kaže da je EU “lijena” ili “birokratizirana”, to zvuči privlačno kao objašnjenje, ali dijelom prikriva da je i sama fizika izgradnje obrambenih sposobnosti spora, neovisno o tome tko donosi odluke. No ono što sam kroz vlastiti rad prepoznao kao možda i konkretniji jest nešto treće, nepostojanje jasnog puta od inovacije do stvarne uporabe. Kao suizvjestitelj Parlamenta za AGILE, program za fleksibilne i brze inovacije u obrani, u ime Odbora za sigurnost i obranu, detektirao sam koliko je taj jaz stvaran. Europa ima novca za istraživanje i razvoj, imamo startupove i mala poduzeća koja razvijaju izvrsne tehnologije, ali velik dio toga nikad ne stigne do stvarne nabave i operativne primjene. Nema smisla ulagati europski novac u razvoj tehnologija koje nikad neće biti nabavljene i korištene, i upravo je to rupa koju AGILE pokušava zatvoriti, ne dodatnom birokracijom, nego mehanizmima koji povezuju razvoj izravno s nabavom.

Možemo li špekulirati o tome bi li Trumpova Amerika priskočila u pomoć europskoj saveznici u slučaju ruskog napada?

Ono što me najviše navodi na oprez jest transakcijski ton kojim Trump govori o savezništvu, uvjetovan pitanjem tko koliko plaća. Čuli smo već anegdote gdje on prepričava razgovore u kojima ga je čelnik europske zemlje pitao hoće li SAD braniti tu državu od Rusije “ako ne plate”, i to ne ostavlja dojam bezuvjetne obveze. Najozbiljniji signal ipak je ponašanje samih europskih institucija. Da postoji puno povjerenje u automatizam američkog odgovora, ne bismo sada raspravljali o idejama oko Europskog sigurnosnog vijeća i oko novih instrumenata za strateške kapacitete. Ta izgradnja sama po sebi govori da europski čelnici, neovisno o javnim izjavama, ne odbacuju različite scenarije.

Kako objašnjavate činjenicu da mnogi u europskoj politici namjerno umanjuju i ignoriraju sadašnju ranjivost i nezaštićenost Europe, koja više ne može računati na američka sigurnosna jamstva, a još se ne može sama obraniti?

Priznati punu veličinu ranjivosti u kojoj se Europa nalazi politički je neugodno, jer istovremeno znači priznati da su desetljeća oslanjanja na tuđu sigurnosnu arhitekturu bila strateška bezbrižnost koju je teško brzo anulirati. Dio toga je i klasična politička računica. Otvoreno govoriti o ranjivosti stvara strah, a strah je teško kontrolirati pa može stvoriti paniku u javnosti. To može ojačati krajnju desnicu koja tu istu ranjivost koristi za vlastite svrhe. Zato dio čelnika radije bira jezik umirenja umjesto jasnog priznanja da smo trenutačno u prijelaznom, izloženom razdoblju. Ako građani ne razumiju stvarnu razinu rizika, teško je od njih tražiti podršku za veća ulaganja u obranu, brže odluke, veće žrtve u proračunu. Upravo zato smatram da je iskrenost, čak i neugodna, produktivnija od lakiranja. Zato jer politička volja koju spominjem kad god govorimo o europskoj obrani ne nastaje sama od sebe; nastaje kad ljudi stvarno shvate zašto je to nužno, ne kad im se kaže da je sve pod kontrolom dok iza verbalnih kulisa gradimo instrumente za drugačiji scenarij.

Zašto se naoružavanje i izgradnja obrambenih kapaciteta, što je jedino logično u situaciji u kojoj se Europa našla, u jednom dijelu javnosti tumači kao militarizacija i želja za ratom s Rusijom?

Dio odgovora leži u tome da ta priča nije nastala slučajno, nego se aktivno promovira. Rusija ima izravan interes da europsko naoružavanje predstavi kao agresiju, ne obranu. Taj narativ joj koristi dvostruko, opravdava vlastitu politiku prema van, a istovremeno unutar Europe hrani glasove političkih ekstrema. Ista retorika koju čujemo iz Moskve često se doslovno prepisuje i ponavlja u dijelovima europskog medijskog i političkog prostora. Veliki dio Europe, pogotovo zapadne, desetljećima je živio u razdoblju u kojem je obrana bila gotovo apstraktna tema, nešto što se financira, ali se ozbiljno ne osjeća. Za generacije koje nisu iskusile izravnu prijetnju, svaki nagli skok u vojnoj potrošnji lakše se tumači kao promjena karaktera Unije nego kao odgovor na promijenjenu stvarnost. Krajnja ljevica i krajnja desnica, iz različitih razloga, imaju interes tu temu koristiti, jedni je čitaju kroz antimilitarizam i sumnju u vlastite institucije, drugi kroz izolacionizam i skepsu prema Uniji općenito. Kad se to susretne s ruskom dezinformacijskom mašinerijom koja upravo takve glasove pojačava, dobivamo dojam šire rasprostranjenosti tog stava nego što on stvarno ima uporište u realnosti. Meni je odgovor prilično jednostavan, jačanje sposobnosti da se netko obrani nije isto što i priprema za napad, to je razlika koju svako može razumjeti, ali koja se u političkoj komunikaciji, nažalost, lako zamagli kad netko ima interes da bude zamagljena.

Ovih ste dana postali zamjenski član izaslanstva Europskog parlamenta u Odboru za parlamentarnu suradnju između EU i Rusije. Europa još nije razriješila pitanje treba li uopće razgovarati s Rusijom prije okončanja ruske invazije na Ukrajinu. Kakav je vaš stav?

Ne postoji “razgovor s Rusijom” u smislu normalizacije odnosa dok traje agresija na Ukrajinu, to bi bilo pogrešno i politički i moralno. No razlikujem dvije stvari koje se često miješaju. Postoje formalni diplomatski kanali koji moraju ostati otvoreni, jer se i u Hladnom ratu razgovaralo sa Sovjetskim Savezom upravo da bi se izbjegla eskalacija. Tu je i po meni neprihvatljiva politička normalizacija koja bi rekla da je sve po starom. Kontakti radi izbjegavanja nesporazuma, kontrole eskalacije, razmjene zarobljenika ili humanitarnih koridora, to su razgovori koji moraju postojati, oni nisu nagrada Rusiji, oni su alat koji štiti nas same. Ono što odbijam jest bilo kakav format koji bi Rusiji vratio mjesto za stolom kao ravnopravnom partneru u pitanjima europske sigurnosti, dok istovremeno vodi rat protiv suverene europske države. Zato mislim da europska politika ne treba birati između potpune šutnje i pune normalizacije, treba jasno postaviti granicu, tehnički kanali ostaju otvoreni tamo gdje služe našoj sigurnosti, politički i institucionalni odnosi ostaju zamrznuti dok se agresija ne okonča i dok Rusija ne pokaže stvarnu spremnost snositi posljedice za ono što je počinila.

Što će uopće ostati od Europe ako krajnja desnica uskoro dođe na vlast u Francuskoj, a možda čak i u Njemačkoj? Nema ujedinjene Europe bez Francuske, a pogotovo bez Njemačke, zar ne? To bi u potpunosti promijenilo temeljne postavke poslijeratne Europe.

Marine Le Pen se, unatoč pravomoćnoj osudi za zlouporabu sredstava Europskog parlamenta, sprema na četvrtu kandidaturu, uz Bardellu kao najavljenog premijera. Oboje su trenutno uvjerljivo najjača opcija u anketama, ispred bilo kojeg pojedinačnog protukandidata. U Njemačkoj AfD vodi u anketama uz tendenciju rasta, dok stranke vladajuće koalicije padaju. Nažalost, to više nisu marginalne stranke na rubu spektra, to su danas ozbiljni kandidati za vlast u dvije zemlje bez kojih projekt europske integracije jednostavno ne funkcionira na način na koji ga poznajemo. Što bi konkretno ostalo, teško je precizno predvidjeti, jer bi puno ovisilo o tome hoće li takva vlast, dođe li do nje, djelovati onako kako najavljuje u kampanji ili će je institucionalna stvarnost i koalicijski partneri primorati na umjerenije poteze. Ono što mogu reći jest da bi se temeljne postavke poslijeratne Europe, solidarnost, zajedničko odlučivanje, otvorenost prema proširenju, sigurno našle pod ozbiljnim pritiskom. Ono što me ipak drži umjereno optimističnim jest da su desetljeća integracije stvorila institucije i međuovisnosti koje se ne mogu preko noći ukinuti odlukom jedne vlade, čak ni francuske ili njemačke. Euro, jedinstveno tržište, zajednički pravni poredak, to su ipak strukture otporne na promjenu vlasti u pojedinačnoj državi članici, premda nisu neranjive.

Ranije se činilo da samo ljevica gubi bitku s desnicom, a sada vidimo da zapravo Europa gubi bitku s krajnjom desnicom? Zašto? I u Hrvatskoj posljednjih godina zahvaljujući oportunizmu HDZ-a svjedočimo političkoj radikalizaciji i normalizaciji govora mržnje.

Teren politike se definitivno promijenio što je ključno za razumijevanje procesa. Dok god se politička dinamika doživljavala kao sučeljavanje tradicionalne ljevice i desnice, umjerena desnica je mogla tvrditi da problem nije njezin, da je riječ o krizi socijaldemokracije koja gubi radničku bazu. Taj narativ više ne drži vodu, jer krajnja desnica danas nagriza i biračko tijelo umjerene desnice, kršćanskih demokrata, konzervativaca, čak i liberala. Kad prijetnja dolazi s obje strane spektra, jasno je da se ne radi o slabosti jedne politike, nego o širem gubitku povjerenja u sam sustav. Razloga ima više, nekontrolirane migracije, osjećaj da globalizacija i digitalna tranzicija pretvaraju cijele slojeve društva u gubitnike, urušavanje povjerenja u medije uz eksploziju dezinformacija. Ali dodao bih i još nešto. Umjerene stranke su godinama posuđivale dio retorike krajnje desnice misleći da će time zaustaviti njezin uspon, a zapravo su joj pripremale teren, birači na kraju biraju original, ne kopiju. Hrvatska je dobar primjer tog obrasca. HDZ već godinama iz čistog oportunizma koketira s jezikom koji je nekad bio rezerviran za rub političkog spektra, kako bi zadržao birače koji bi inače mogli otići prema još desnijim strankama. Ta strategija se uvijek na kraju okrene protiv onoga tko ju je pokrenuo, jer normalizacija govora mržnje ne ostaje unutar granica koje je vladajuća stranka zamislila, ona se širi i čini svaku sljedeću provokaciju malo manje šokantnom od prethodne. To je danak koji se plaća kad se kratkoročna politička korist stavi ispred obrane demokratskih standarda.

Hrvatski premijer u UN-u naglašava važnost multilateralizma, međunarodnog prava i dijaloga, ali istodobno se prema opozicijskim čelnicima u Hrvatskoj odnosi kao prema neprijateljima s kojima je dijalog nemoguć, a usput i seksistički vrijeđa opozicijske zastupnice. Kako komentirate različita lica našeg premijera?

Različita lica premijera, ono za publiku u UN-u i ono za sabornicu, meni djeluju kao klasična oportunistička procjena. Pred jednom publikom koristi diplomatski jezik zagovaranja tekovina liberalne demokracije dok kod obraćanja drugoj prelazi na komunikaciju s onu stranu dobrog ukusa. U UN-u je govorio o međunarodnom pravu kao granici između poretka i tiranije, o multilateralizmu koji mora davati rezultate, čak je i Srbiju izravno prozvao zbog državnih počasti Mladiću, rekavši da je to uvreda žrtvama. Problem je što se ista logika ne primjenjuje kod kuće. Dok u New Yorku traži dijalog i poštovanje pravila na globalnoj razini, oporbenu zastupnicu koja postavlja legitimno pitanje o ekocidu u Gospiću dočekuje pogrdnim riječima. To nije politička oštrina na koju smo navikli u Saboru, to je omalovažavanje. Ono je bilo upućeno prvenstveno ženama u oporbi. Nažalost, ovo nije usamljen slučaj jer smo u posljednje vrijeme čuli čitav niz sličnih opaski na račun zastupnica. Sve to šalje poruku da ozbiljna pitanja poput opasnog otpada koji ugrožava zdravlje ljudi mogu jednostavno biti odbačena podrugljivim komentarom.

Čini se da se HDZ-ov koruptivno-klijentelistički model vladavine vidno iscrpio, i to ponovno ne zbog agilnosti i uvjerljivosti opozicije, nego zato što je počeo ugrožavati egzistenciju i zdravlje ljudi. Je li Hrvatska spremna za promjenu vlasti?

Afera s otpadom u Gospiću ušla je među trideset najvažnijih tema otkako se uopće provode ovakva istraživanja, gotovo 41 posto građana izdvojilo ju je kao najvažniji događaj mjeseca. To se odražava i na samog premijera, tek 33 posto pozitivnih dojmova. Ono što bih ipak istaknuo jest da se ta kriza povjerenja trenutačno ne prelijeva automatski u jasan rast bilo koje pojedinačne oporbene opcije, uključujući i nas. Kad se građane pita tko je kriv za Gospić, najčešći odgovor nije jedna stranka, nego “sve nadležne institucije zajedno”, što govori da je posrijedi nešto još ozbiljnije od pada rejtinga jedne vlade, riječ je o jasnijem nepovjerenju prema politici kao takvoj. Zato bih rekao, Hrvatska bi mogla biti spremna za promjenu vlasti, ali ta promjena neće se dogoditi sama od sebe samo zato što HDZ slabi. Na oporbi je, na svima nama, da ponudimo dovoljno jasnu i uvjerljivu alternativu da građani osjete kako imaju kome vjerovati, ne samo koga kazniti. To je zadatak koji tek predstoji, i mislim da je važno to reći iskreno, umjesto da nekritički unaprijed prihvaćamo nešto što se još nije dogodilo.

Jesu li SDP i Možemo! izvukli lekciju iz dosadašnjih promašaja i pogrešnih procjena?

Vjerujem da jesmo, i to ne samo deklarativno, a što potvrđujemo konkretnim potezima. Najveća pogreška prije prošlih izbora bila je fragmentacija. Sada je slika drugačija, SDP i Možemo su početkom rujna formalno krenuli u programske pregovore, organizirane oko osam konkretnih područja, od zaštite prostora i okoliša do obrane i nacionalne sigurnosti, i to eksplicitno najavljuju kao oštar rez s dosadašnjim modelom upravljanja. To je opipljiv pomak od simboličnih izjava prema stvarnom, strukturiranom dogovoru. Brojke idu tome u prilog. Kad se SDP i Možemo mjere zajedno, kao jedna opcija, imaju veći rejting od HDZ-a, dok svaka stranka zasebno gubi dio te snage. To je najbolji argument da je suradnja strateški ispravan potez, ne samo poželjan.