Šakićev ispraćaj 2008. bio je sramotan čin, no organizirali su ga i njemu prisustvovali marginalni desničarski krugovi i jedan kontroverzni svećenik, uz osudu hrvatskog predsjednika i cijele hrvatske javnosti, uključujući židovsku zajednicu i veleposlanika Izraela koji su to javno i oštro osudili. Nije bilo šest ministara, nije bilo vojske, nije bilo državnog zrakoplova poslanog po tijelo.

IZVOR: Slobodna Dalmacija

Kako komentirate neslužbene, ali očigledne vojne i državne počasti na sprovodu Ratka Mladića u Beogradu te smatrate li reakciju Bruxellesa preblagom? 

Ono što smo vidjeli u Beogradu nije bio privatni ispraćaj. Prisutnost više ministara, vojska, državni simboli, sve to govori da je taj pogreb zapravo bio medij preko kojeg se još jednom jasno identificirala ukupna politika Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. To više nije pitanje odnosa prema Mladiću, nego pitanje kamo Srbija kao država ide.

Što se tiče Bruxellesa, dugo sam se nadao da će upravo jedan ovakav trenutak konačno promijeniti dugogodišnju politiku popuštanja Vučiću. To se, nažalost, u prvom trenutku nije dogodilo. Baš suprotno, prva reakcija Komisije, ona preko glasnogovornice, bila je mlaka i nije odgovarala ozbiljnosti onoga što se dogodilo. Tek nakon jasnih kritika iz Hrvatske i pritiska dijela zastupnika uslijedila je nešto izravnija osuda predsjednice von der Leyen i predsjednika Coste. Dobro je da je do toga došlo, no takva reakcija ne bi smjela biti iznimka vezana uz jedan ovakav događaj, nego standard u odnosu prema državama kandidatkinjama, pa tako i prema Beogradu.

PODILAŽENJE SRPSKOJ VLASTI

Kako komentirate činjenicu da je Europska komisija prvotno reagirala vrlo mlako preko glasnogovornice, tvrdeći da sprovod Ratka Mladića nije bio državni? Tek nakon oštrih kritika hrvatskog premijera Plenkovića i pritiska eurozastupnika, uslijedila je izravna osuda čelnika EU-a Ursule von der Leyen i Antonija Coste. Pokazuje li ovo još uvijek duboko nesnalaženje Bruxellesa i nedostatak jasne strategije prema režimu u Beogradu?

Rekao bih da to “nesnalaženje”, i namjerno stavljam taj izraz pod navodnike, ima puno dužu povijest nego što se čini na prvi pogled. To je politika podilaženja srpskoj vlasti koja traje već godinama, od vremena Angele Merkel, koja je upravo u Vučiću vidjela partnera s kojim je, kako se vjerovalo, moguće napraviti ključne promjene u samoj Srbiji. Ta se pretpostavka pokazala pogrešnom, ali institucionalni refleks koji je iz nje proizašao i dalje postoji.

Prva reakcija glasnogovornice bila je upravo takav refleks, pokušaj da se stvar formalno-pravno omekša, da se kaže kako to tehnički nije bio državni pogreb, umjesto da se odmah imenuje ono što je svatko tko je gledao snimke jasno vidio. To nije bila strateška odluka, to je bio produkt navike. Ono što me ohrabruje jest da ta navika ovaj put nije prevladala. Kritike su brzo došle, iz Hrvatske i iz Parlamenta, i to je dovelo do toga da su predsjednica von der Leyen i predsjednik Costa ipak izašli s jasnijom osudom. To pokazuje da pritisak djeluje, i da institucije mogu reagirati ispravno kada se to od njih glasno zatraži. No ne bih to nazvao strategijom, to je i dalje reakcija na pritisak, a ne unaprijed osmišljen pristup. Upravo zato tvrdim da je vrijeme da se ta stara politika popuštanja konačno napusti, ne kao izuzetak nakon jednog šokantnog događaja, nego kao trajna promjena kursa.

Izjavili ste da ovaj sprovod, na kojem je sudjelovalo čak šest srbijanskih ministara, vojska i predsjednikov sin, mora biti prekretnica u politici popuštanja Aleksandru Vučiću. S obzirom na to da su zastupnici četiriju najvećih grupacija u Europskom parlamentu već uputili pismo povjerenici za proširenje Marti Kos, smatrate li da u ovom trenutku u EU postoji stvarna politička volja za potpunim zamrzavanjem pristupnih pregovora sa Srbijom?

Kada se oko jednog zahtjeva slože zastupnici toliko različitih političkih obitelji, to znači da ovo pitanje nadilazi uobičajene ideološke podjele u Parlamentu, i to je samo po sebi rijetkost vrijedna pažnje. Ali to je pismo skupine zastupnika, ne odluka institucija. Konačnu riječ o tempu i sudbini pregovora ima Komisija, uz suglasnost država članica u Vijeću, a tamo slika još uvijek nije jedinstvena.

Iskreno, u ovom trenutku ne bih rekao da postoji politička volja za potpunim, formalnim zamrzavanjem pregovora u smislu službene odluke Vijeća. Ono što postoji jest sve širi krug onih koji smatraju da sadašnji pristup više nije održiv, a to je razlika između raspoloženja koje se mijenja i konkretne odluke koja to raspoloženje pretvara u politiku. Upravo zato smatram da je ovo trenutak kada Parlament mora nastaviti povećavati pritisak, jer pregovori su već godinama praktički zamrznuti u praksi, nijedno novo poglavlje nije otvoreno gotovo pet godina, pa je pitanje više hoće li se ta stvarnost napokon i formalno priznati, nego hoće li se nešto formalno zamrznuti.

ŠAKIĆEV ISPRAĆAJ

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić žestoko je napao Zagreb zbog kritika sprovoda. Pritom je povukao izravnu paralelu sa sprovodom Dinka Šakića iz 2008. godine, tvrdeći da je on tada pokopan u ustaškoj uniformi usred države članice EU-a bez ikakve reakcije Bruxellesa. Kako odgovarate na ovakve optužbe i očiti pokušaj Beograda da relativizacijom povijesti skrene fokus s činjenice da u 2026. godini državni vrh Srbije institucionalno slavi pravomoćno osuđenog ratnog zločinca?

Šakićev ispraćaj 2008. bio je sramotan čin, no organizirali su ga i njemu prisustvovali marginalni desničarski krugovi i jedan kontroverzni svećenik, uz osudu hrvatskog predsjednika i cijele hrvatske javnosti, uključujući židovsku zajednicu i veleposlanika Izraela koji su to javno i oštro osudili. Nije bilo šest ministara, nije bilo vojske, nije bilo državnog zrakoplova poslanog po tijelo. To je razlika između sramotnog incidenta na rubu društva i institucionalnog čina koji provodi sama država. Zato ovu paralelu čitam upravo onako kako ste je i vi opisali, kao pokušaj relativizacije. Umjesto da se suoči s onim što se dogodilo u Beogradu 2026., pokušava se povijest izjednačiti tamo gdje izjednačavanja nema. Hrvatska je taj ispraćaj osudila. Pitanje koje ostaje jest hoće li Srbija ikada biti spremna na isto, umjesto da svaki put kad joj se postavi neugodno pitanje traži izgovor u tuđoj prošlosti.

Kako ocjenjujete potez povjerenice Marte Kos koja je zbog glorifikacije zločinca otkazala službeni posjet Srbiji?

Potez povjerenice Kos smatram ispravnim i, što je jednako važno, pravovremenim. Ona je jasno rekla da glorifikacija čovjeka odgovornog za genocid nije spojiva s vrijednostima na kojima počiva europski put, i da službeni posjet u tom trenutku ne bi poslao ništa drugo nego pogrešnu poruku da je sve po starom. To je bila jedina moguća odluka za nekoga tko svoj posao shvaća ozbiljno. Ono što mi je posebno važno jest da je povjerenica Kos i prije pogreba upozoravala Beograd da će odnos prema Mladićevoj smrti biti test europskog puta Srbije. To znači da njezina reakcija nije bila improvizacija pod pritiskom javnosti, nego dosljedan stav. Upravo sam zbog toga i ranije govorio da je važno hoće li ostatak čelništva Unije, prije svega predsjednica von der Leyen, slijediti taj primjer, umjesto da povjerenica bude jedina koja povlači konkretne poteze dok se drugi zadovoljavaju izjavama.

Naravno, otkazivanje jednog posjeta samo po sebi ne rješava ništa. To mora biti dio šireg pristupa, dio poruke da Srbija ne može istodobno tvrditi da joj je članstvo strateški cilj, a institucionalno pratiti veličanje osoba osuđenih za najteže zločine. Sada je na cijeloj Komisiji da tu istu dosljednost pokaže i u odlukama o daljnjem financiranju i o tempu pregovora.

ZAMRZAVANJE PREGOVORA

Može li država kandidatkinja nastaviti pregovore o članstvu dok njezini najviši ministri sudjeluju u javnom ispraćaju osuđenika za genocid?

Formalno gledano, pregovori još nisu prekinuti. No, realnost je da već gotovo pet godina nije otvoreno nijedno novo poglavlje, tako da je proces i prije ovog događaja bio uvelike zamrznut u praksi, samo ne i na papiru.

Ono što me kao izvjestitelja za Srbiju posebno zabrinjava jest signal koji sudjelovanje najvišeg državnog vrha u takvom događaju šalje o stvarnim prioritetima vlasti u Beogradu. Pristupanje Uniji temelji se na zaslugama, ali podjednako i na povjerenju da zemlja kandidatkinja dijeli temeljne vrijednosti na kojima je Unija izgrađena. Teško je govoriti o tom povjerenju kada institucije jedne države svojim najvišim predstavnicima odaju počast osobi pravomoćno osuđenoj za genocid.

Zato smatram da je pitanje daljnjeg tijeka pregovora legitimno postaviti, i ne postavljam ga samo ja. Dvadesetak kolega iz sve četiri velike političke grupacije uputilo je povjerenici Kos pismo s istim zahtjevom, da se ozbiljno razmotri suspenzija procesa dok Beograd ne pokaže nedvosmislen otklon od takve politike. Odgovornost je sada na institucijama Unije da tu poruku pretoče u dosljedan i predvidljiv pristup, a ne u pojedinačne reakcije nakon svakog novog incidenta.

U svojem ste izvješću predložili obustavu novca iz Plana rasta za zapadni Balkan; kolika je stvarna potpora među zastupnicima za takvu kaznu? 

Izvješće, u kojem je zahtjev za obustavom isplata bio jedna od točaka, usvojeno je u Odboru za vanjske poslove s 51 glasom za, 14 protiv i 10 suzdržanih, a na plenarnoj sjednici s 468 glasova za, 116 protiv i 79 suzdržanih. Važno je razumjeti da se ne glasuje o pojedinoj rečenici izolirano, glasuje se o cijelom tekstu, pa ta brojka zapravo pokazuje koliko je zastupnika prihvatilo izvješće u cjelini, uključujući i taj zahtjev prema Komisiji.

Ono što bih dodao jest da je ta potpora danas, nakon scena s Mladićevog sprovoda, vjerojatno još šira nego u trenutku glasovanja. Ono što je ovo ljeto bilo utemeljeno na analizi reformi i vladavine prava, sada je dodatno pojačano slikama vojnih počasti i prisustva ministara na ispraćaju osuđenog ratnog zločinca. To se već odražava kroz konkretne poteze, dvadesetak zastupnika iz sve četiri velike političke grupacije uputilo je povjerenici Kos pismo tražeći razmatranje suspenzije cijelog pristupnog procesa, što je korak dalje od onoga što je izvješće tražilo. Naravno, konačnu odluku o isplatama donosi Komisija, ne Parlament. Naša je uloga jasno reći što očekujemo, a na Komisiji je da to pretoči u konkretan potez.

Zašto smatrate da bi otvaranje novog pregovaračkog poglavlja u ovom trenutku bila pogrešna poruka i nagrađivanje autokracije?

Glorifikacija ratnih zločina ne može ići ruku pod ruku sa zahtjevima za otvaranje novih pregovaračkih poglavlja. To dvoje se međusobno isključuje. Kada bismo u ovom trenutku otvorili novo poglavlje, poruka koju bismo poslali ne bi bila poruka ohrabrenja reformama, nego poruka da vojne počasti osobi pravomoćno osuđenoj za genocid prolaze bez ikakvih posljedica na sam proces pristupanja. Podsjetit ću, nijedno novo poglavlje nije otvoreno gotovo pet godina. Ako se pregovori nisu pomicali ni u za Vučića povoljnijim okolnostima, teško je zamisliti ozbiljan argument zašto bi se pomicali sada, posebno nakon onoga što smo vidjeli u Beogradu. Zato smatram da Bruxelles ovog puta doista mora poslati vrlo artikuliran odgovor, poruku da postoje ozbiljni limiti takve ambicije dok god se vlasti u Srbiji ovako odnose prema vlastitoj ratnoj prošlosti. Otvaranje poglavlja u ovim okolnostima ne bi bilo napredak u procesu, bilo bi priznanje da je proces izgubio svaki sadržaj.

Srbija bilježi tek 63 posto usklađenosti s vanjskom politikom EU-a; koji je krajnji rok da Beograd prekine vojnu i političku suradnju s Rusijom i Kinom?

Podatak je točan, izvješće doista navodi da je usklađenost Srbije s vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a tek 63 posto, najniža među svim državama kandidatkinjama, dok su neke druge zemlje regije već postigle potpunu usklađenost. To samo po sebi dovoljno govori o smjeru u kojem se Beograd kreće.

Što se tiče krajnjeg roka, moram biti iskren, ne postoji fiksni datum ili ultimatum u smislu “do tog i tog dana”. Realno gledano, taj rok se ionako sam po sebi postavlja kroz proces, svako sljedeće izvješće o Srbiji, svaka sljedeća ocjena Komisije, mjerit će se upravo prema tome je li ta usklađenost porasla ili ne. Ako iz godine u godinu vidimo stagnaciju ili nazadovanje na tom pokazatelju, dok istovremeno rastu vojna suradnja s Rusijom i nabava kineskog naoružanja, onda je jasno da politička volja za stvarnim usklađivanjem jednostavno ne postoji, a ne da čekamo neki formalni rok koji istekne.

PRITISCI NA HRVATE U SRBIJI

Vaše usvojeno izvješće upozorava na zastrašivanje Hrvata u Srbiji; koje konkretne mehanizme EU ima da osigura reciprocitet s pravima srpske manjine u Hrvatskoj?

EU nema mehanizam kojim izravno “osigurava reciprocitet” u smislu da jedna manjina u jednoj državi automatski dobiva ista prava kao druga manjina u drugoj državi. Zaštita manjina, i hrvatske u Srbiji, i srpske u Hrvatskoj, ocjenjuje se prema istim europskim standardima, kroz poglavlje 23 i izvješća o vladavini prava, ali svaka država kandidatkinja i svaka država članica ocjenjuje se prema vlastitim postignućima, ne u usporedbi jedna s drugom. Ono što izvješće doista radi jest da imenuje problem, slučajeve zastrašivanja, pritisaka i marginalizacije hrvatske zajednice u Vojvodini i drugdje u Srbiji, i traži od Beograda konkretne korake, jednaku primjenu zakona o zaštiti manjina, osiguranje prostora u medijima i obrazovanju, te zaštitu od pritisaka lokalnih vlasti. To je ono što Parlament može učiniti, ugraditi u tekst i mjeriti u sljedećim izvješćima.

U tekst su uvršteni amandmani o otvaranju arhiva UDBA-e i KOS-a; očekujete li ikakav pomak Beograda po pitanju sudbine nestalih osoba?

Ne očekujem brz pomak. Srbija je do sada na slična traženja, kroz procese s Hrvatskom ili Kosovom oko nestalih osoba, kroz regionalne inicijative, uglavnom reagirala minimalnom suradnjom, dovoljnom da se ne kaže da potpuno odbija, ali nedovoljnom da se stvarno nešto pomakne. Ti arhivi nisu samo pitanje povijesnog sjećanja, oni sadrže podatke koji bi mogli pomoći u rasvjetljavanju lokacija grobnica i sudbine ljudi koji se još vode kao nestali, pa je otpor prema njihovu otvaranju uvijek bio veći nego kod drugih zahtjeva.

Kako službeni Bruxelles planira odgovoriti na Vučićeve optužbe o navodnom hrvatskom uplitanju u lokalne izbore u Srbiji?

Više puta sam jasno rekao da tvrdnje kako su EU i pojedine države članice navodno stajale iza studentskih prosvjeda od studenoga 2024. nemaju nikakvo utemeljenje. Isti stav vrijedi i za priče o hrvatskom miješanju u lokalne izbore.

Ono što ja u tome vidim jest obrazac, kad god vlastima u Beogradu zatreba vanjski krivac, posegne se za susjedima, najčešće za Hrvatskom. Vidjeli smo to oko lokalnih izbora u ožujku, a sada ponovno u kontekstu reakcija na sprovod Mladića i najavu prijevremenih izbora. To nije analiza utemeljena na dokazima, to je politička taktika skretanja pažnje s unutarnjih problema. Ne očekujem da će službeni Bruxelles ulaziti u novu rundu opovrgavanja svaki put kad predsjednik Vučić iznese takvu tvrdnju. Realniji odgovor doći će kroz redovito praćenje predizbornog razdoblja do 25. listopada, gdje će promatračke misije i procjene stanja demokracije biti pravo mjesto za ocjenu da se radilo tek o još jednoj epizodi poznatog narativa.

 Istaknuli ste golemi jaz između proeuropskih građana i političke stvarnosti režima; kako EU može osnažiti civilno društvo i neovisne medije u Srbiji

To zapažanje o jazu proizlazi iz nečega što sam ranije isticao, da danas praktički postoje tri Srbije koje međusobno ne komuniciraju, vladajuća struktura, politička opozicija i studentski pokret, te šira javnost koja iskreno želi europski put, ali nema kanal kroz koji bi taj glas došao do odlučivanja. Upravo taj nedostatak unutarnjeg dijaloga, ne samo dijaloga sa nama, nego dijaloga unutar same Srbije, jedna je od stvari koje najviše otežavaju put prema članstvu.

Kad je riječ o tome što EU konkretno može učiniti, razdvojio bih dvije stvari, financijsku podršku i političku vidljivost. Financijski, postoje instrumenti poput programa za civilno društvo i medije unutar IPA sredstava, koji podržavaju neovisno novinarstvo, borbu protiv dezinformacija i regionalne mreže organizacija. Taj novac mora ići izravno organizacijama na terenu, mimo državnih kanala koji bi ga mogli usmjeravati prema sebi bliskim akterima. No jednako je važna politička dimenzija. Neovisni mediji i civilno društvo u Srbiji imaju snažno uporište, ali imaju stalan problem dobivanja prostora u medijskom prostoru koji je uglavnom pod kontrolom vlasti, i često se optužuju da rade protiv interesa vlastite zemlje samo zato što postavljaju neugodna pitanja. Zato EU mora, kad god ima priliku, kroz posjete, sastanke, javne nastupe, aktivno tražiti susrete upravo s tim akterima, ne samo s izabranim dužnosnicima, kako bi im dala legitimitet i vidljivost koju domaći sustav odbija pružiti.