Odobreno je 115 milijuna eura za mala i srednja inovativna poduzeća u obrambenom sektoru, a sredstva su spremna za usmjeravanje tamo gdje su Europi najpotrebnija. Prema riječima suizvjestitelja Tonina Picule (S&D/HR), novi program neće u potpunosti okončati ovisnost o stranoj tehnologiji. Ipak, riječ je o koraku u pravom smjeru koji bi trebao spriječiti da sljedeći veliki europski obrambeni iskorak bude razvijen, u vlasništvu ili pod kontrolom nekoga izvan Europe, navodi Picula.
IZVOR: Euperspectives
Europski parlament odobrio je program AGILE 6. studenoga, a države članice dale su mu konačno zeleno svjetlo tjedan dana poslije. Vjerujete li da taj program može realno pridonijeti smanjenju tehnološke i industrijske ovisnosti Europe ili je prvenstveno riječ o političkom eksperimentu uoči sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira EU-a (VFO)?
Nitko se ne bi trebao pretvarati da će 115 milijuna eura okončati tehnološku ovisnost Europe. Neće, niti je program ikada bio zamišljen s tom svrhom. No nazvati AGILE političkim eksperimentom znači promašiti njegovu bit. Riječ je o praktičnom testu sposobnosti Europske unije da financira inovacije u obrambenom sektoru brzinom koju današnji tehnološki razvoj zahtijeva.
To je pitanje na koje dosad nismo mogli odgovoriti jer naši instrumenti jednostavno nisu bili osmišljeni za takvu vrstu djelovanja.
Ovisnosti rijetko nastaju kao posljedica jedne velike odluke. One se postupno i gotovo neprimjetno produbljuju. Svaki put kada perspektivna europska tvrtka ostane bez financijskih sredstava, kada je preuzme ulagač izvan Europe ili kada svoje inženjere i patente preseli ondje gdje nailazi na povoljnije uvjete. AGILE je usmjeren upravo na taj ključni trenutak. Zadržavanjem inovativnih poduzeća, njihova znanja i stručnosti te njihovih opskrbnih lanaca u Europi, program se bavi ovisnošću ondje gdje ona nastaje, umjesto da je poslije pokušavamo otkloniti znatno skupljim rješenjima.
Sam po sebi, to je mali korak. No korak je u pravom smjeru i daje nam konkretan temelj na kojem možemo dalje graditi.
Kolika bi razina ulaganja zapravo bila potrebna da se postigne stvarna strukturna promjena?
Red veličine potrebnih ulaganja već je poznat. Europska komisija predložila je oko 131 milijardu eura za obranu, sigurnost i svemir u okviru Europskog fonda za konkurentnost u sljedećem višegodišnjem proračunu, što je otprilike pet puta više nego što danas izdvajamo.
To je odgovarajuća razina ambicije, ali novac sam po sebi neće biti dovoljan. Bez zajedničke nabave i istinskog jedinstvenog tržišta obrambenih proizvoda, samo bismo izdašnije financirali 27 rascjepkanih nacionalnih tržišta. Strukturne promjene proizlaze iz razmjera ulaganja, koordinacije i političke volje da kupujemo europske proizvode.
Može li Europa izgraditi neovisnu obrambenu industriju ako i dalje ovisi o stranim tehnologijama?
Ne u potpunosti i to trebamo otvoreno priznati. Nijedna država na svijetu, pa ni najveće sile, ne proizvodi sve komponente svojeg naoružanja na vlastitom teritoriju. Potpuna samodostatnost nije ni realistična ni nužna. Pravo pitanje nije ovisi li Europa o drugima, nego o kome ovisi, u kojim područjima i može li netko drugi odlučivati kada će naša oprema funkcionirati, a kada neće.
Velika je razlika između kupnje vijaka od partnerske države i ovisnosti o stranoj vladi kada je riječ o softveru koji upravlja borbenim zrakoplovom, satelitskom signalu koji navodi projektil ili dozvoli potrebnoj za izvoz sustava u čijem smo razvoju i sami sudjelovali.
Prvo je uobičajena trgovina. Drugo je strateška ranjivost.
Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo takve ranjivosti mogu postati stvaran problem, kada pristup komunikacijskoj mreži ili opskrba ključnim komponentama mogu ovisiti o političkoj odluci donesenoj negdje daleko.
Zato bi neovisnost Europe trebala značiti kontrolu nad onim što je doista važno: ključnim tehnologijama, strateškim komponentama te sposobnošću da vlastite sustave održavamo, moderniziramo i proizvodimo bez traženja tuđeg dopuštenja. Upravo smo zato u okviru programa AGILE inzistirali na čvrstim zaštitnim mehanizmima protiv strateških ovisnosti i na europskoj kontroli nad poduzećima koja primaju financijska sredstva.
Istodobno, Europa se ne bi trebala zatvarati prema ostatku svijeta. Suradnja s pouzdanim partnerima ostat će ključna, uključujući suradnju s Ukrajinom, čija industrija stječe nova znanja i iskustva brže od bilo koje druge. No partnerstvo najbolje funkcionira među ravnopravnima, a Europa je danas prečesto kupac, a ne partner. Promijeniti to upravo je smisao cijelog nastojanja.
Manje administracije, više suradnje
Može li AGILE doista promijeniti strukturu europske obrambene industrije ili će u konačnici dodatno učvrstiti postojeću koncentraciju tržišne moći?
Ta je zabrinutost opravdana. Europskim obrambenim tržištem već dugo dominira mali broj velikih kompanija, često usko povezanih sa svojim nacionalnim vladama. Svaki novi izvor financiranja nosi rizik da sredstva ponovno završe kod onih koji već znaju kako se prijaviti, imaju pravnike koji mogu pripremiti dokumentaciju i kontakte potrebne za dobivanje ugovora.
AGILE je osmišljen upravo kako bi se to izbjeglo. Namijenjen je malim i srednjim poduzećima te novoosnovanim inovativnim tvrtkama, koje se mogu samostalno prijaviti, uz jednostavne postupke i bez administrativnog opterećenja koje inače pogoduje etabliranim tržišnim akterima. Program također otvara vrata poduzećima koja dosad nisu poslovala u obrambenom sektoru, kao i državama i regijama izvan tradicionalnih europskih središta obrambene industrije.
Za državu članicu poput Hrvatske, koja ima sposobne inženjere i inovativne tvrtke, ali nema velike obrambene industrijske grupacije, to je iznimno važno. To ne znači da velike kompanije nemaju svoju ulogu. Novoosnovanoj tvrtki s dobrom idejom obično je potreban veći partner kako bi njezin proizvod integrirala u složene sustave i omogućila proizvodnju u većem opsegu.
Cilj je suradnja, a ne preuzimanje. Zdrava industrija ona je u kojoj mali inovatori mogu rasti usporedno s velikim tržišnim akterima, zadržavajući kontrolu nad vlastitom tehnologijom, umjesto da ih se preuzme čim postanu zanimljivi.
Kako EU može zajamčiti da brzina provedbe neće ići na štetu transparentnosti i ljudskih prava, osobito kada se tehnologije razvijene za civilne potrebe prilagođavaju vojnoj primjeni?
Brzina u programu AGILE postiže se smanjenjem administracije, a ne odustajanjem od načela. Kraći postupak prijave ili jednostavniji način izvještavanja o troškovima ne znače manje etičkih provjera. Svaki projekt financiran europskim sredstvima i dalje mora poštovati europsko pravo, međunarodno humanitarno pravo i temeljna prava.
Tijekom pregovora Europski parlament osigurao je da program uključuje snažniji nadzor, jasne obveze transparentnosti i pravila o etičkoj uporabi umjetne inteligencije. Program koji brzo dodjeljuje sredstva mora imati čvrste zaštitne mehanizme upravo zato što se financijske odluke donose ubrzano.
Transparentnost je i u našem vlastitom interesu. Od europskih građana traži se da prihvate veća izdvajanja za obranu u zahtjevnim vremenima. Podržat će ih samo ako mogu vjerovati da se njihov novac koristi za njihovu zaštitu, a ne za razvoj sredstava koja bi se jednog dana mogla okrenuti protiv samih vrijednosti koje branimo.
Treba li EU uspostaviti jasna jamstva da dodatna izdvajanja za obranu neće dovesti do smanjenja financiranja njegovih socijalnih prioriteta?
Da, i ta jamstva trebaju biti ugrađena u sljedeći višegodišnji financijski okvir, a ne prepuštena dobrim namjerama. Europa mora više ulagati u svoju sigurnost, ali bila bi ozbiljna pogreška to financirati oduzimanjem sredstava školama, bolnicama, regionalnom razvoju ili potporama radnicima.
Društvo u kojem se građani osjećaju zapostavljeno nije sigurno društvo. Ono postaje plodno tlo za one koji nas žele podijeliti, uključujući aktere izvan Europe.
Taj rizik nije samo teorijski. U aktualnim pregovorima o sljedećem proračunu neke od najbogatijih država članica već zagovaraju znatna smanjenja sredstava, uključujući ona namijenjena kohezijskoj politici i poljoprivredi. Istodobno, prijedlog Komisije objedinjuje mnoge od tih fondova u nacionalne planove, što olakšava neprimjetno preusmjeravanje novca s jednog prioriteta na drugi.
Zato Europski parlament, a posebno moja politička grupacija, inzistira na jasno zaštićenim sredstvima za socijalnu i regionalnu politiku, uključujući zaseban Europski socijalni fond s vlastitim namjenskim sredstvima.
Suprotstavljanje obrambene i socijalne politike lažan je izbor. Rješenje je veći proračun, financiran na pravedniji način.
