Otočane zaboravimo čim prođe sezona. Dosta je toga!

U povodu donošenja strategije EU za otoke i još jedne za obalne zajednice, izjavili ste da su time postavljeni temelji za konkretne politike, ulaganja i bolju kvalitetu života za otočne zajednice? U kojoj mjeri je za očekivati da će i otočani to osjetiti? Evo, recimo, konkretno kod nas u Hrvatskoj?

Strategija sama po sebi neće instantno promijeniti svakodnevicu otočana, to treba jasno reći. Ona nije čarobni štapić, ali jest važan novi alat koji po prvi put na razini EU jasno kaže da otoci imaju specifične razvojne probleme i da im se mora pristupati drukčije. To je otočanima samorazumljivo, a sada konačno možemo reći da je razumljivo i u briselskim hodnicima.

Hoće li se to osjetiti u Hrvatskoj, ovisit će prije svega o tome kako ćemo mi taj alat iskoristiti. Primarna odgovornost za provedbu ostaje na državama članicama, regionalnim i lokalnim vlastima. Europska unija postavlja okvir, ciljeve i instrumente, ali politike se provode na terenu. Bruxelles se prečesto koristi kao izlika za promašene nacionalne politike.

Mi tu već imamo jedan važan pozitivan primjer: Integrirani teritorijalni program za hrvatske otoke, kroz koji je za otočne projekte osigurano 150 milijuna eura. To je novac namijenjen upravo otocima, bez konkurencije velikih urbanih i kopnenih sredina i to je nešto na čemu europski otočani zavide hrvatskim. Takve modele želim vidjeti i šire u Europi. Ako Strategija pomogne da se takvi instrumenti ojačaju, prošire i bolje usmjere, onda će je otočani moći osjetiti kroz bolju infrastrukturu, dostupnije usluge, bolju povezanost i kvalitetnije uvjete za život tijekom cijele godine.

Koje su, po vašem mišljenju, najvažnije, potencijalno i najkorisnije stavke donesenih strategija?

Za mene su najvažnije tri stvari. Prvo, Strategija po prvi put jasno govori o trošku insularnosti tj. otočnosti. Otoci ne kasne zato što su manje sposobni, nego zato što život i poslovanje na otocima objektivno nose više troškove: prijevoz, energija, usluge, stanovanje, opskrba, javna infrastruktura, sve… Jednostavno, početne pozicije otočnih i kopnenih zajednica nisu iste, pa ni uvjeti natječaja i pravila financiranja ne bi trebali biti isti. To bi trebalo biti prevedeno u više novca i više natječaja namijenjenih isključivo otocima.

Drugo, Strategija naglašava potrebu za boljim i granularnijim podacima o otocima. To je tema koju zagovaram godinama. Govorim iz iskustva bivšeg gradonačelnika, ministra, saborskog zastupnika i danas zastupnika u Europskom parlamentu, kada kažem da nema dobre politike bez dobrih podataka. Ako ne znamo precizno što se događa na otocima, donosimo politike na temelju pretpostavki, a pretpostavke bez podataka znaju imati nezgodno potomstvo. Tu posebno vidim važnost Habitabilnosti, projekta koji podržavam od 2019. i koji može dati upravo ono što Strategija traži: preciznije, lokalno utemeljene podatke o kvaliteti života, dostupnosti usluga, povezanosti, lokalnom gospodarstvu i stvarnim potrebama otočana. Očekujem stoga da buduće otočke politike budu prilagođenije stvarnim potrebama otočana, a ne nečijim procjenama njihovih potreba.  Konačno, važna je najava boljeg uključivanja otočne dimenzije u procjene učinaka europskih politika. Drugim riječima, morat će se paziti kako zakoni i podzakonski akti utječu na otoke. Polako se odmičemo od pristupa “one size fits all”. To nije dovoljno, ali je važan pomak.

Što nam jamči da strategije neće ostati mrtvo slovo na papiru? Barem kod nas u Hrvatskoj imamo iskustva s takvom praksom, kad su u pitanju brojne zvučne strategije?

Ništa se ne jamči automatski. To treba reći otvoreno. Strategije ne provode same sebe. Provode ih institucije, vlade, lokalne vlasti i zajednice koje znaju što žele postići. Međutim, ova Strategija ima nekoliko elemenata koji povećavaju šanse da ne ostane samo deklaracija. Prvi je da se ne radi o izoliranom dokumentu, nego o okviru koji se povezuje s kohezijskom politikom, energetikom, prometom, stanovanjem i drugim europskim politikama. Drugi je da Strategija već upućuje na konkretne instrumente: fondove, državne potpore, tehničku pomoć, Interreg, Clean Energy for EU Islands. Konačno, i možda najvažnije, sada postoji politička i institucionalna vidljivost otoka kakva nije postojala prije samo deset godina. To je rezultat dugog rada otočnih zajednica, mreža, lokalnih vlasti i nas u Europskom parlamentu kroz SEARICA-u. Imamo momentum i treba ga iskoristiti.

Naravno, sada slijedi teži dio jer strategiju treba prevesti u nacionalne i regionalne politike. Hrvatska tu ima prednost jer već ima Zakon o otocima, Upravu za otoke i ITP mehanizam. Ali sada treba vidjeti kako Strategiju koristiti da se politike dodatno poboljšaju i da otočani vide konkretne rezultate. Hrvatska ima priliku biti prva EU članica koja će izraditi pokazatelje razvijenosti specifične za otoke te ih iskoristiti za unapređenje učinkovitosti razvojnih politika. 

Kako komentirate to da su nakon desetljeća provedbe kohezijske politike brojni otoci i dalje razvojno zaostali za usporedivim kopnenim područjima? Nije to očito samo hrvatski specifikum…

Točno, to nije samo hrvatski problem. Otoci diljem EU, od Mediterana do Baltika, od Atlantika do Crnog mora, i dalje razvojno zaostaju za usporedivim kopnenim područjima. To ne znači da su svi otoci jednako razvijeni. Hrvatski otoci nisu u istoj situaciji kao finski, grčki ili talijanski. Ali obrazac je sličan: standardni instrumenti kohezijske politike često nisu dovoljno dobro odgovarali na specifičnosti otočnosti.

Jedan od razloga je upravo nedostatak preciznih podataka. Ako otoke mjerite istim pokazateljima kao kopnene ili urbane sredine, promašit ćete stvarni problem. Udaljenost nije samo broj kilometara. Dostupnost liječnika, škole, trajekta ili radnog mjesta ne mjeri se samo na karti. Mjeri se vremenom, troškom, pouzdanošću i stvarnim životnim uvjetima. Zato Strategiju vidim kao priznanje da dosadašnji pristup nije bio adekvatan. Kohezijska politika nije neuspješna u cjelini, ali je često bila preslabo prilagođena otocima. Ako ne promijenimo način na koji mjerimo otočnost, ponavljat ćemo iste greške. Ova strategija je prilika da upravo to izbjegnemo. 

Hrvatska odavno ima Zakon o otocima, u više je navrata i korigiran, njegov doprinos razvoju otoka je neosporan, ali jednako su tvrdokorne i njegove manjkavosti na koje ukazuju sami otočani, od međuotočne povezanosti nadalje. Kako komentirate da se tematika života i gospodarstva na otocima, pogotovo izvan turističke sezone, ne uspijeva nametnuti kao važna tema u hrvatskoj politici? Kao da od proglašenja neovisnosti do danas nismo dovoljno osvijestili da smo i zemlja brojnih otoka. Nekako nam je uvijek sve drugo važnije, od dnevnopolitičkih povoda do neizbježnih ustaša i partizana… Zašto je to tako?

Hrvatska politika je puna dimnih kulisa iza kojih se, na žalost uspješno, pokušavaju sakriti stvarni problemi i nedostatak hrabrosti da se s njima uhvati u koštac. To nije specifično samo hrvatskoj politici, ali problemi od kojih mi bježimo su strukturalni i onemogućuju nas da u potpunosti koristimo i razvijamo svoje potencijale kao društvo. Biram u tome ne sudjelovati, već se fokusirati na konkretne politike koje mogu život građana učinti boljim i tu bih se vratio otočanima.

Hrvatska jest otočna zemlja, ali se često ponašamo kao da to zaboravimo čim završi turistička sezona. Srećom, ima nas koji smo u „otočnom modusu“ cijele godine. Ne bih rekao da se u Hrvatskoj ništa nije napravilo. Zakon o otocima je važan, Uprava za otoke pri Ministarstvu regionalnoga razvoja radi ozbiljan posao u zadanim okolnostima, a hrvatski ITP mehanizam danas se u Europi prepoznaje kao dobar primjer. To treba priznati. Sam Zakon o otocima nudi kvalitetan okvir, ali još uvijek čekamo sve podzakonske akte kako bi postao u potpunosti operativan. Želim vjerovati da će donošenje Strategije potaknuti kolege u Upravi za otoke da dovrše taj proces te da u njega ugrade i novosti koje ona donosi.

Otočna politika međutim ne smije biti samo sektorska tema ili tema nekoliko mjeseci u godini. Ona mora biti stalni dio razvojne politike države. Otoci nisu samo turistički prostor. Oni su mjesto života, rada, odrastanja, školovanja, starenja, poduzetništva…. Mislim da je jedan od razloga i to što još nemamo dovoljno precizan sustav mjerenja stvarnog otočnog života. Kad nemate dobre podatke, lako je problem svesti na dojam. Zato se vraćam na Habitabilnost: treba nam alat koji će pokazati kako se na otocima zaista živi i gdje politike ne pogađaju stvarne potrebe.

Kao jedan od osnivača međuskupine SEARICA (Skupina za mora, rijeke, otoke i priobalna područja) godinama zagovarate otočnu politiku na razinu EU. Unatoč sadržaju članka 174. Ugovora o funkcioniranju EU, koji jamči poseban tretman geografski zakinutih područja poput otoka, to nije išlo baš lagano. Jesu li otpori i prepreke na razini EU-a usporedivi s onima u Hrvatskoj?

I u Hrvatskoj i u Bruxellesu dugo je postojao svojevrstan refleks da se otočna pitanja uklope u opće politike i da se inzistira na „business as usual“. Drugim riječima, da se otocima kaže: prijavite se na iste natječaje, po istim pravilima, u istoj konkurenciji kao i svi drugi. Problem je što jednaka pravila ne znače uvijek pravedne rezultate. Ako otok ima manje ljudi, slabije administrativne kapacitete, viši trošak prijevoza i skuplju provedbu projekta, onda formalno jednaki uvjeti u praksi nisu jednaki. O tome govorim od početka svog rada u Europskom parlamentu. Kada smo 2014. osnovali SEARICA-u, otoci su bili gotovo nevidljivi u europskim politikama. Od tada smo prošli dug put: rezolucija o posebnoj situaciji otoka 2016., Clean Energy for EU Islands 2018., veće uključivanje otoka u Zeleni plan 2020. i sada prva EU Strategija za otoke. To je rezultat rada široke „otočne koalicije“ u kojoj se mobiliziralo jako puno otočana. Znali smo što želimo i danas imamo razloga biti zadovoljni i optimistični.  Ovo svakako nije prvi korak, ali jest najvažniji iskorak u zadnjih desetak godina.

Prekomjerna ovisnost o turizmu promijenila je i gospodarsku, kao i demografsku sliku otoka u Hrvatskoj. Je li upravo to najveća opasnost za hrvatske otoke, ili možda vidite neku drugu?

Prevelika ovisnost o turizmu svakako je jedan od najvećih rizika, ali nije jedini. Turizam je važan za otoke i ne treba ga demonizirati. Problem nastaje kada turizam postane gotovo jedini razvojni model i kada se njegovim razvojem ne upravlja. Tada se mijenja tržište rada, rastu cijene nekretnina, stanovanje za lokalno stanovništvo postaje sve teže dostupno, usluge se prilagođavaju sezoni, a gospodarstvo postaje ranjivo na vanjske šokove. Ako otok dobro živi tri-četiri mjeseca, a ostatak godine gubi stanovnike, škole, liječnike i radna mjesta, onda to nije održiv razvoj. Turizam može biti važan dio odgovora na probleme otoka (i ne samo otoka), ali ne smije biti jedini odgovor.

U razgovoru s Vama, s obzirom na funkciju izvjestitelja EU-a za Srbiju, neizbježna je i tema europskih integracija u susjedstvu. Nedavno ste izjavili da Srbija kakva danas jest ne ispunjava uvjete za isplatu sredstava iz Plana rasta. Što mislite, hoće li to antieuropske struje iskoristiti za daljnje udaljavanje Srbije od Europe, ili bi baš reduciranje financijske pomoći moglo „opametiti”, ako ne vladajuće strukture, onda i birače u toj državi?

Gotovo četiri petine ukupne razmjene Srbije sa svijetom je razmjena s Europskom unijom i neposrednim susjedima. EU je bez ikakve sumnje najveći trgovinski partner, davatelj financijskih potpora i donator Beograda. To su tvrde činjenice ma koliko ih režim nastojao prikrivati u korist suradnje s Rusijom ili Kinom. Mi smo u najnovijem izvješću o Srbiji usvojenom na vanjskopolitičkom odboru Europskog parlamenta direktno ukazali i na taj problem. Pozvali smo Komisiju na jasniji i dosljedniji pristup prema vlastima u Srbiji, izrazili smo nezadovoljstvo zbog popustljivog pristupa u kontekstu dugotrajnog nazadovanja zemlje u područjima vladavine prava i demokracije, kao i Vučićevog destabilizirajućeg utjecaja na cijelu regiju. Zadnji incident kada je skupina “sigurnosno zanimljivih osoba” poslana iz Beograda u Crnu Goru uoči summita EU-Zapadni Balkan dovoljno govori o destruktivnim kapacitetima jedne maligne politike koja se ne smije pomagati novcem poreznih obveznika iz EU. Dok god Bruxelles tj. Komisija i Vijeće ne počnu poštovati i oštrijom politikom prema Vučićevom režimu operacionaliziratI visoku razinu vlastitog utjecaja na Beograd, vladajuće strukture će rado uzimati mrkve od EU, a građanima isporučivati batine. Rezultat takvog podilaženja je predvidiv. Niska privrženost ulasku zemlje u Uniju.

Čini li vam se da predsjednik Aleksandar Vučić i izvršna vlast u Srbiji pregovore o članstvu u EU zapravo koriste za odgađanje uvođenja demokratskih standarda potrebnih za članstvo, a sve pod krinkom obrane interesa Srbije? Kako Srbija uopće može izići iz tog zatvorenog kruga, gdje se svako primicanje europskim standardima tumači kao popuštanje i slabost, pogotovo kad su u pitanju teme kao što je odnos prema Kosovu i sankcijama Rusiji?

Jedna od posljedica dugogodišnjeg umrežavanja demokratskih deficita u Srbiji je i kompletan zastoj na putu prema EU. Uopće nije pitanje želi li EU Srbiju u svom članstvu, nego želi li Srbija, odnosno njezina dugogodišnja vlast, uopće prihvatiti demokratske standarde potrebne za članstvo? Srbija ne može vjerodostojno tvrditi da je članstvo u EU strateški cilj dok kontinuirano potkopava demokratske standarde, zanemaruje ključne reforme i preporuke o izbornom integritetu te se ne usklađuje s vanjskom i sigurnosnom politikom EU. Smatram da iz Bruxellesa treba konačno početi slati kontinuirane i jasne poruke da Srbija, unatoč svim smicalicama i pokušajima ponašanja business as usual, uključujući i naprednjačke pokušaje lobiranja unutar EPP-a, ne može više napredovati na putu prema EU u ovim okolnostima i s ovakvom vlašću.

Srbija je najveća država na ZB s najvećim kapacitetom za napredovanje na putu prema članstvu u EU. Međutim umjesto da otvara i zatvara pregovaračka poglavlja, srpska vlast otvara samo nove unutarnje dileme i nove tenzije prema susjedima! Kako prema onima koji napreduju prema članstvu (CG) tako i prema onima koji već jesu u članstvu (Hrvatska). Vučić održava permanentno izvanredno stanje u zemlji; prioritet mu je očuvanje vlasti po svaku cijenu, a ne napredovanje prema članstvu u EU. Samo pet posto glasača vladajuće stranke danas misli kako je EU šansa za Srbiju. Ne treba očekivati promjene u Srbiji prije izbora; vlast i institucionalna oporba žele preživjeti te izbore dok se studenti na njima moraju potvrditi.

Jeste li osobno očekivali tako žestoke napade koje su iz Srbije adresirani na Vas osobno? Jeste li u bilo kojem trenutku požalili zbog prihvaćanja izvjestiteljske uloge?

Odnos vlasti u Srbiji prema mom imenovanju bio je potpuno predvidiv jer nismo bili nepoznanica jedno drugom. Moja stajališta o politikama vlasti u Beogradu izazivala su žestoke reakcije još dok sam bio izvjestitelj za Crnu Goru u prošlom mandatu pa i ranije. Međutim, odnos režima prema meni samo djelomično zrcali široki spektar nasilnosti koju prakticira prema svima onima u Srbiji koji argumentima ukazuju na njegovu pravu prirodu i ambicije. Ovu dužnost sam prihvatio potpuno svjestan u što se upuštam i, naravno, nisam požalio zbog toga ni u jednom trenutku.