Veliki intervju za Večernji list nakon misije u Beograd

Posjet izaslanstva Europskog parlamenta Srbiji izazvao je očekivanu, ali žestoku reakciju režima Aleksandra Vučića. Ako je netko uopće sumnjao u narav Vučićeve vlasti, posjet delegacije EP-a sve je razjasnio. Umjesto odgovora na konkretne primjedbe o stanju demokracije, vladavine prava i medijskih sloboda, Beograd je posegnuo za starim obrascima – diskvalifikacijama, teorijama zavjere i histeričnim optužbama o “uroti Zapada”. U središtu tih napada našao se i Tonino Picula, stalni izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju, čija je poruka, čini se, pogodila osjetljivo mjesto autoritarnog poretka koji sve teže podnosi međunarodni nadzor. Uvrede koje su hrvatskom europarlamentarcu upućivali predstavnici Srpske napredne stranke pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića bile su ispod svake razine, a išlo se tako daleko da je Picula etiketiran kao ratni zločinac. Sve to uz asistenciju medijskog mulja koji kontroliraju vlasti u Beogradu. To potvrđuje staru istinu; jednom Šešeljev radikal, uvijek radikal. Bježeći od susreta s europskim parlamentarcima vlast je u Skupštini Srbije organizirala izložbu o Jasenovcu s namjerom da se ponize hrvatski predstavnici u delegaciji, koje su nazivali ustašama, a ta izložba je bila sve samo ne odavanje počasti nevinim jasenovačkim žrtvama. U ekskluzivnom razgovoru za Obzor, Tonino Picula govori o stvarnim razlozima nervoze srbijanskog režima, granicama europske strpljivosti prema Vučiću, ali i o širem geopolitičkom kontekstu u kojem se Europa danas nalazi. Dotaknuli smo se i odnosa hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, kao i pitanja postoji li uopće koherentan europski odgovor na politiku čovjeka koji se ponaša poput političkog nasilnika, sustavno potkopavajući međunarodno pravo, savezništvo, ali i same temelje demokracije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Krenimo s posjetom delegacije Europskog parlamenta Beogradu. Prije nego što ste uopće stigli, doživjeli ste salvu uvreda od srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i predsjednice Narodne skupštine Ane Brnabić, a one su bile potpomognute medijskom artiljerijom. Kako vam je bilo doći u taj posjet u takvom ozračju?

Takav tip “dobrodošlice” može upriličiti samo vodstvo jednog autoritarnog režima koje je uplašeno od sučeljavanja s kritičarima koji koriste snagu argumenata dok njima ni argumenti snage ne mogu pomoći u pokušajima bijega od tvrdih činjenica. I ta medijsko-politička priprema terena uoči našeg dolaska u Beograd jasno govori koliko je ad hoc misija Europskog parlamenta bila potrebna i opravdana.

Ni nakon dolaska u Beograd vlast nije prestajala s uvredama. Dojam je da su naprednjaci dobili zadatak da vas što više oblate. Primjerice, Nebojša Bakarec, zastupnik Srpske napredne stranke, izjavio je da ste ratni zločinac.

Režim se u svojoj jarosti gotovo u cijelosti koncentrirao na mene, što ne znači da su drugi članovi izaslanstva ostali potpuno pošteđeni uvreda i optužbi. Ipak, ovoga puta, za razliku od mog prošlogodišnjeg boravka u Beogradu, odlučili su napraviti upgrade mog statusa. Sad sam, uz sve dobro poznate epitete, i – ratni zločinac. Bilo bi bolje da vlast u Beogradu pokaže više osjetljivosti za progon onih koji i danas slobodno hodaju Srbijom iako su prije nekoliko godina počinili kaznena djela u svom susjedstvu.

Kada ste prihvatili dužnost izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju, jeste li očekivali ovakve uvrede i histeriju vlasti i režimskih medija?

Neposredno prije imenovanja, jedan diplomatski predstavnik Srbije pitao me je tko bi mogao u ovom mandatu biti izvjestitelj za njihovu zemlju. Odgovorio sam da ću to najvjerojatnije biti ja. Čovjek je problijedio. Već sutradan je pokrenut prvi val medijskih napada na mene, ali i na Parlament. Možemo dakle govoriti o konstantnom neprijateljstvu koje povremeno eruptira. No to nimalo ne na moj odnos prema dužnosti koju obavljam.

Po Vama, zbog čega je došlo do tolike Vučićeve histerije u povodu vašeg posjeta Beogradu? Srbijanski predsjednik u više je navrata izjavio: “Svi znaju da bojkotiram Piculu”, a nakon vašeg posjeta Srbiji izjavio je da je delegacija Europskog parlamenta, u kojoj ste bili i vi, nevažna te da Srbija ostaje na europskom putu. Kako biste to komentirali?

Vučić duboko prezire demokraciju i u skladu s tim vitalnu i ključnu demokratsku instituciju – parlament. Neovisno o tome je li riječ o srpskom ili europskom parlamentu. Mi imamo direktan mandat od građana, najčešće dajemo neuvijene političke ocjene i govorimo jezikom koji se razlikuje od onoga drugih institucija EU. Vučić zaboravlja kako je Europski parlament zadnja instanca koja treba potvrditi srpski pristupni ugovor o članstvu jednog dana. Možda je on toga svjestan, ali ga nije briga za članstvo u EU. Vjerojatno mu je važnija nesputana vlast u Srbiji.

Da ste možda krenuli s pohvalama režimu u Beogradu, vjerojatno ne bi bilo kampanje “Picula ustašo” niti bi bile brzo organizirane izložbe o Jasenovcu čiji cilj nije bilo odavanje počasti nevinim jasenovačkim žrtvama, nego gruba politička manipulacija žrtvama u svrhu političkog obračuna s neistomišljenicima?

Ta manipulacija jasenovačkim žrtvama samo dodatno potvrđuje beskrupuloznu narav režima. Upotrijebiti izložbu o užasnom zločinu kao puku dekoraciju za iskazivanje svojih antieuropskih i antihrvatskih poriva vrijedno je svakog prijezira. Ali to nije bio jedini dodatni program koji su nam domaćini priredili. U Ministarstvu europskih poslova bila je upriličena i prigodna izložba o Oluji.

Vjerujete li da je s ovom vlašću u Srbiji moguća bilo kakva demokratska promjena, a kamoli približavanje Europskoj uniji? Zna li Bruxelles, po vama, što učiniti sa Srbijom koja ima ovakvu vlast i ponaša se kao da želi pristupiti savezu s Rusijom i Bjelorusijom? Vide li vaši kolege iz Europskog parlamenta da je s aktualnom vlašću europski put Srbije praktički nemoguć, iako postoji i dio oporbe koji nije ništa manje radikalan od vlasti?

Ostaje vrlo otvoreno pitanje u kojoj mjeri ovako ekstremni potezi i narativ srbijanskog vodstva doprinose stvaranju neke dodatne vrijednosti u odnosima Beograda i Bruxellesa. Mislim na vrijednosti poput otrežnjenja od dugogodišnjeg podilaženja jednom malignom obliku vlasti koji falsificira želju za EU, osim što je iskren kada se radi o europskim fondovima. Čini mi se da ta vrsta pristupa nije nestala u jednom dijelu Europske komisije pa ni u Vijeću. Ona je možda oslabila, ali i dalje računa na neku korist od tetošenja Vučića. Europski parlament ne pati od takvih iluzija.

Možemo li reći da je nakon ovog posjeta jasnije nego ikad prije da je Europska unija prepoznala postojanje političke alternative u Srbiji te da se odnosi s Bruxellesom više ne zasnivaju isključivo na komunikaciji s vladom Srbije?

Koliko god bila važna komunikacija s vladom, politika prema nekoj zemlji ne može se oblikovati bez kontakata s političkom oporbom, ali i drugim relevantnim nositeljima društvenog utjecaja. To posebno vrijedi kada govorimo o zemlji kandidatu za članstvo u EU. Ne treba čekati turbulentna vremena da se razgovara s onima koji sutra mogu doći na vlast. Po meni nisu bitni samo kontakti nego i poruke. A poruke koje institucije EU ubuduće trebaju upućivati Vučićevoj vlasti, pogotovo nakon usvajanja paketa izmjena pravosudnih zakona bez konzultacija s Bruxellesom, mogu biti sve samo ne blage.

Možete li opisati kako su izgledali razgovori s predstavnicima oporbe i civilnog sektora, a naravno i s predstavnicima vlasti, koji su se žalili da ste im posvetili premalo vremena?

Program je bio izuzetno gust, a svi su naši sugovornici pokazali velik interes za razgovorom ili “razgovorom”. S predstavnicima vladajuće većine ili vlasti započeli smo program i zaključili ga. Ne stoji optužba da smo vladajućoj koaliciji u skupštini ostavili premalo vremena za razgovore. Prije toga smo razgledali izložbu o Jasenovcu. Pa nije valjda da su nam i to zamjerili?! S druge strane, u oporbi, osim zajedničke ocjene o vlasti kojoj žele vidjeti leđa, postoje i razilaženja o načinu kako to napraviti.

Šefica misije EP Marta Temido izjavila je da ste u razgovorima dobili zabrinjavajuće informacije o stanju u Srbiji i najavila je novi posjet Beogradu. Možete li reći nešto više o tome i jesu li moguće neke sankcije za srbijansku vlast?

Uvidi stečeni nakon ovog posjeta samo su pojačali interes zastupnika u Europskom parlamentu za stanje u Srbiji. Ne treba zaboraviti da situacija u Srbiji itekako utječe i na prilike u nekim drugim državama na zapadnom Balkanu koje su u pristupnom procesu. U pitanju je, dakle, ne samo Srbija nego i opće stanje politike proširenja koja je proglašena jednim od prioriteta u ovom mandatu. Neki novi dolazak u Srbiju tek ćemo dogovarati. O mogućim sankcijama ovog trena ne mogu spekulirati, ali volio bih u EU vidjeti više odlučnosti, a manje podilaženja vlastima u Beogradu.

Jesu li, po vama, mogući pošteni izbori u Srbiji pod vlašću Aleksandra Vučića? Smatrate li da je to gotovo nemoguća misija?

U takvo što danas ne vjeruje nitko izvan kruga vladajuće strukture u Srbiji, a njihovo shvaćanje izbora kao poštenih poprilično odstupa od kopenhaških kriterija.

Vaš prethodnik Vladimir Bilčik ponašao se kao član Srpske napredne stranke; primjerice, nije vidio ništa sporno u izborima održanim 2023., iako su tada mnogi, pa i inozemni promatrači, upozoravali na velike nepravilnosti, da ne kažemo krađe. Tada je ustvrdio da su izbori u prosincu 2023. prošli glatko.

Europski parlament je svoju jasnu i vrlo kritičnu ocjenu o izborima u Srbiji održanima krajem 2023. godine iznio u rezoluciji usvojenoj odmah nakon što je postalo jasno koliki su razmjeri uočenih nepravilnosti, da se blago izrazim. Jednako je reagirao Ured za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a objavljujući popis od 25 preporuka koje Beograd mora primijeniti ako želi da se izbori u Srbiji ubuduće ocijene kao pošteni i slobodni. Gotovo ništa od tih preporuka u međuvremenu nije usvojeno.

Donald Trump prijeti praktički cijelom svijetu. Otvoreno govori da želi Grenland, podcjenjivački se odnosi prema europskim zemljama. Dosadašnje reakcije ne ulijevaju povjerenje da postoji snažan europski odgovor Trumpu. Kako EU može odgovoriti?

Postoje razni načini za to, ali najuvjerljiviji odgovor EU bio bi onaj koji Trump najbolje razumije – ekonomski. Pretpostavimo li da je točna teza kako će se EU razvijati i nadograđivati tijekom kriza, ova posljednja izazvana Trumpovim prijetnjama prava je prilika da EU krene korak dalje od uobičajenog funkcioniranja. Ako ubuduće želi carinama naškoditi gospodarstvu EU, tada Trump mora osjetiti sličan odgovor Bruxellesa. Posljedice europskog postupanja bi morale biti djelotvorne prije međuizbora u SAD u studenom. Na međuizborima bi Trumpu i pokretu MAGA veći problem mogli biti neriješeni ekonomski problemi i životni standard Amerikanaca nego demokrati. Ono što je ključno za europsku sigurnost jest da europski aspekt NATO-a, dakle države članice EU plus bliske zemlje poput UK i Norveške, dodatno ojača svoje obrambene sposobnosti i tako kreira jasnu i efikasnu europsku obranu i sigurnost.

Pomalo je paradoksalna situacija u kojoj se Europska unija uzda u Ameriku da je zaštiti od Rusije, a s druge strane strepi od toga da ta ista Amerika ne uzme dio njezina teritorija, u nadi da će nakon Trumpa doći netko pristojan i ne uviđajući da su se stvari u potpunosti promijenile. Kako vi na sve to gledate?

Drugi Trumpov mandat redefinirat će mnoge odnose u svijetu; ne samo odnos Washingtona prema drugima, nego i međusobne odnose mnogih država i interesnih blokova. To nije više Amerika koja želi da je saveznici uvažavaju, to je Amerika koja želi da je boje i protivnici, ali i saveznici. Nije naravno moguće zadovoljiti američke zahtjeve i očuvati funkcionalnost NATO-a pa i EU. Sve upućuje na reset odnosa na globalnoj sceni. Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti više ne spominje Rusiju kao prijetnju. Umjesto toga, opisuje odnose između Europe i Rusije kao problem kojim se SAD treba baviti (ne i riješiti ga) i nastoji “ponovno uspostaviti stratešku stabilnost s Rusijom”. Pa ipak se opasnost od Rusije u Washingtonu uporno koristi kao povod za preuzimanje Grenlanda. Bruxelles bi morao razviti svojevrsnu derisking politiku EU prema SAD-u. Trump ionako pokušava provoditi decoupling politiku prema EU.

Što mislite zbog čega predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković izbjegavaju kritizirati američkog predsjednika? Zbog straha ili simpatija?

Mislim da nemaju iste motive o čemu svjedoči određena kaotičnost u pokušaju da se slože u vezi s nekom dobro baždarenom odbijenicom Trumpovu pozivu da se Hrvatska priključi Odboru za mir.

Nedostaje li hrvatskoj politici u ovom trenutku principijelni odnos prema Americi i njezinu predsjedniku, kojim bi se stalo u obranu vrijednosti nasuprot velikim i moćnim silama koje te vrijednosti žele zgaziti, a vidimo da Donald Trump, osim što bi gazio međunarodni poredak, gazi i demokraciju u vlastitoj zemlji?

Trump se istodobno obračunava s najranjivijim dijelovima američkog društva (migranti), ali i najobrazovanijima (sveučilišta)! On afirmira pravo jačega u međunarodnim odnosima i predstavlja bijesno lice i megafon Amerike koja se osjeća gubitnički u procesima globalizacije nakon pada komunizma, ali i zbog posljedica američkog intervencionizma pogotovo nakon 2001. Hrvatska bi, kao članica EU i NATO-a, morala moći svim svojim kapacitetima strateški braniti političke i društvene vrijednosti koje najbolje čuvaju naš položaj u zajednici liberalnih demokracija.

Donald Trump možda je nekada nekome bio zabavan, ali sada je opasan. Može li se, po vama, SAD izvući od odgovornosti za postupke svoga predsjednika, koji je izabran dva puta, iako je pokušao nasilnim putem osporiti rezultate kada je Joe Biden pobijedio? Najlakše bi bilo reći da je za sve ovo kriv samo jedan čovjek, a ne društvo koje ga u velikoj mjeri slijedi i podržava njegove postupke?

Trump kao da gura svijet prema nekom distopijskom poretku. On će, ako je suditi po prvih godinu dana njegova mandata, prelaziti iz faze mesijanstva u fazu pragmatizma i obratno. EU se razvijao 80 godina, uglavnom nasuprot izazovima s političkog Istoka, a od prvog mandata Donalda Trumpa očito se mora suočavati i s prijetnjama sa Zapada! I to od njegova najutjecajnijeg dijela. Put današnjem izdanju Amerike popločan je još 2001. nakon terorističkih napada na NY i DC. Bushov unilateralni napad na Irak 2003. i velika kriza na Wall Streetu 2007. godine otac su i majka 2016. godine kada je Trump prvi put izabran za predsjednika. Vrijeme tradicionalnog transatlantskog zajedništva je prošlo. EU ne može samo čekati sljedeće tri godine, nadajući se povratku demokrata, budući da se i oni nalaze u krizi i previranjima. Previše je otvorenih opcija u neposrednoj budućnosti da bi EU prihvatio nostalgiju kao program.