Zastupnik Picula, koji je zaštitu autohotnih proizvoda učinio prioritetom svog mandata u Europskom parlamentu, poručio je: „To je konkretna korist koju Hrvatska ima od ulaska u EU - imamo 22 proizvoda u tzv. bazi zaštićenih proizvoda (DOOR baza), 14 ih je trenutno zaštićeno što nas svrstava na 12. mjesto od 28 zemalja članica".
Lika zauzima gotovo 10% teritorija RH i treba afirmirati ono što postoji već godinama u njenim legendama.
„Mi govorimo o tržištu vrijednom 65 milijardi eura, a ono što bi trebalo motivirati proizvođače ovog područja je da su zaštićeni proizvodi dva i pol puta skuplji od nezaštićenih, obnova mikroekonomije i prije svega da orijentira ljude da ne odlaze sa zemlje. Ovo je tek početak suradnje koja treba uroditi prepoznatljivošću ovoga kraja.“, poručio je Picula.
O naporu proizvođača koji su shvatili da jedino zajedništvom i hrvatski proizvodi mogu završiti na izbirljivom europskom stolu, govorio je Nikola Vidaković iz udruge Lički krumpir – ideja o zaštiti je stara 15 godina, a rodila se kao jedina šansa da se ta proizvodnja sačuva jer je počela propadati. Od vodeće u regiji 80-ih kada je Lika organizirano proizvodila 75 000 tona za tržište, danas nema ni 1 000 tona krumpira.
Ana Marušić Lisac iz Biotehcnicona, tvrtke koje se bavi certificiranjem, naglasila je kako je Lički krumpir proizvod s potpisom koji više ne ulazi u kategoriju „krumpira po kunu“.
„Certifikacija i kontrola omogućavaju život tog proizvoda nakon što je zaštićen. Zanimljiva priča o proizvodu može namamiti kupca, ali ono što će ga održati na tržištu je kvaliteta.“
Ante Madir iz Klastera hrvatskog pršuta ispričao je kako su nakon uvoza pršuta iz Italije i Španjolske, koji su se prodavali pod nazivom Dalmatinski pršut, 2006. odlučili pokrenuti Udrugu Dalmatinski pršut da bi zaštitili njegovu izvornost. Danas je Hrvatska „pršut-sila“ koja ima 4 zaštićena pršuta: Istarski, Krčki, Drniški i Dalmatinski pršut.
Ivo Kara-Pešić iz udruge Kinookus Dubrovnik predstavio je Food film festival koji organiziraju u Stonu, a inspiriran je pokretom Slow food, s ciljem da se ne govori uvijek samo o okusu hrane, već i o tome kako je došla do stola. „Ono što gledate na filmu na našem festivalu, dolazi pred vas na stol i u tom su procesu uključeni i vid i sluh i okus. Kroz suradnju s Uredom Picula bitno je osnažena mreža Slow Food u Hrvatskoj jer na ovim radionicama imamo priliku predstaviti alate zaštite tradicijskih proizvoda.“
U Europi se hrana proizvodi na drugačiji način – ona je organska, ili barem namanje modificirana tehnologijom i zato je EU razvila politike zaštite oznakama izvornosti, istaknuo je Picula. Europa kao jedan od najvećih izvoznika hrane izvozi 15% zaštićenih prozivoda. Iznio je i podatke koji govore da se u starim članicama EU koje imaju puno više zaštićenih proizvoda, čak 60% proizvoda konzumira unutar granica. „Moramo postići da Hrvati počnu sami kupovati zaštićene proizvode jer još uvijek nismo u tom stadiju“.
Jelena Mikin iz incijative „Mali plac“ koja je nastala kao protuteža supermarketima koji uvoze hranu ispričala je kako su od desetak malih proizvođača koji su prodavali svojim prijateljima, u četiri godine došli do tog da organiziraju četiri javna eventa mjesečno. „Krenuli smo s jednog malog tavana u Zagrebu, a danas smo mobilna tržnica koja pronalazi sve više novih potrošača koji žele jesti isključivo organsku, nezagađenu hranu“.
Nakon Bruxellesa, Dubrovnika, Šibenika, Rovinja i Zagreba, ured zastupnika Picule organizirao je ovaj okrugli stol u Lovincu, u suradnji s općinom Lovinac, kao priliku za predstavljanje modela i dobrih primjera kako koristiti zaštitu proizvoda kao integralan dio ruralnog razvoja.
Predavanje zastupnika Picule možete pogledati na linku.
